Kriv

Šolja crne kafe, već ohlađene i opušak tek ugašene cigarete. To je slika mog jutra. Gledano sa strane (pa budimo iskreni čak gledano i iz mog ugla) ne bi se reklo da je to jutro nešto drugačije od ostalih. Evo mene opet za stolom u pidžami i kafa i cigarete i dim. Pa, ipak, ovo jutro razlikuje se od drugih sličnih.

Dok palim još jednu cigaretu, nisam siguran da li mi je pao kamen sa srca ili sam nehotice dodao još tereta na jednu dugu listu poraza. I odkud uopšte to olakšanje i šta ono znači, a otkuda ta nesigurnost u pogledu ishoda? Jesu li ponekad pobjeda i poraz jedno te isto?

Svjestan sam da ovo što pišem nema mnogo smisla nikome osim meni, pa ni meni samom, čim se pitam, a da se nisam pitao ne bi bilo ni ovih redova. Ipak, ovo je prilika da sebi razjasnim samog sebe i da bacim malo svjetlosti na tamne kutke moje duše.

Otpijam još jedan gutljaj, sada već potpuno hladne kafe i prisjećam se posljednjih nekoliko dana, jer zaista samo su oni i važni, jer je tada cijela ova stvar postala intenzivnija.

Gubim se u riječima, jer njima treba da izrazim misli koje ni meni nisu najjasnije. Jasno mi je samo da je ispred mene šuma koju mi valja proći, a put tek treba da pronađem. Nadam se da ću ga pronaći, najviše iz razloga svog duševnog mira, a onda i zbog toga da sebi jednom pokažem kakav sam čovjek zaista. Ono što me brine je da li će taj čovjek i duševni mir moći da se slože.

U dimu cigarete sabiram svoje misli. Javlja se osjećanje o meni grešnom i nepravednom i pitam se hoće li taj osjećaj krivice da me odjednom rastrgne na komade ili će pak u odmjerenim i primjerenim količinama da me neprestano muči? Ne mogu da kažem da vidim prednosti jednog slučaja nad drugim, ali mogu da vidim da sam u svakom slučaju u problemu.

Možda tako i treba da bude, jer pisana riječ je često nesavršena ili nepotpuna, pa se nerijetko dešava da bude pogrešno protumačena, a kao krivo shvaćena izaziva nevolje i sukobe. S druge strane, živa riječ takođe može da bude nepotpuna, ali se to rijetko dešava, jer je podržana i gestikuliranjem, izrazima lica i tonom glasa, a ako u ovakvoj gomili poštapalica čovjek ipak bude neshvaćen, onda za njega nije ni izgovorena ni pisana riječ. Tada je najbolje da ućuti. „U ćutanju je sigurnost“ (Ivo Andrić).

Kada sam već u ovakvom stanju, ne mogu, a da se ne zapitam, da li sam samo lijen da skuvam drugu kafu ili jednostavno sebe kažnjavam ovim hladnim gutljajima. Zauzeću stav da su u pitanju oba razloga i dodaću i treći, jer ako sad počnem da kuvam kafu, izgubiću tok misli koje sam htio da zapišem.

Evo, već sam ovoliko napisao, a još nisam ni počeo da odgonetam taj lavirint misli i osjećanja, ali jednom moram da počnem. Sve mi to liči na zamršeno klupko koje čovjek prebira po prstima ne bi li našao početak koji može da slijedi.

Sve je počelo relativno davno, sa onim što se popularno naziva društvene mreže. Ta stvar izaziva zavisnost poput heroina, naročito za ljude kao što sam ja, introverte, koji sada iz sigurnosti sopstvenog doma mogu kroz prozor zvani internet da vide šta se dešava napolju. I tu, u tom svijetu grupa, upoznao sam Danicu.

Ne mogu da kažem da je to bilo trenutno prijateljstvo, ali jedna određena veza se stvorila od početka. Bili smo približno istih godina i manje – više istih shvatanja. Kako se sličan sličnom raduje, onda ne može da čudi naša povezanost koju smo brzo ostvarili. Ja bih rekao da smo se pronašli zato što smo u suštini isti. Ona bi rekla da smo se pronašli baš iz razloga što smo različiti, jer suprotnosti se privlače. Možda je ona ipak u pravu.

Donekle i jesmo bili različiti. Ona je imala porodicu i brak iza sebe, a ja sam bio matori momak. Bila je ozbiljna, ja manje ozbiljan. Nekako je bila ostvarenija na svim poljima, a ja još uvijek nedovršen. Govorila mi je da sam lijep, a ja sam joj odgovarao da posjeti očnog ljekara i to sam mislio.

Iz nekog, samo njoj poznatog razloga, držala se mene, iako sam joj neskriveno i iskreno rekao sve o sebi. Ne mogu i ne želim da vežem nekoga za sebe. Za sebe koji je prazan. Bilo bi neodgovorno od mene da joj dopustim da za mene veže život, nadajući se da će moji postupci uvijek biti onakvi kakvim se očekuju da budu u datoj situaciji. Ne bih mogao da podnesem taj razočarani pogled, a još manje bih mogao da podnesem saznanje da sam nekoga razočarao.

No, ona na to nije gledala tako. Smatrala je da su to sve samo izgovor, jer ja želim jedino vezu bez obaveza ili ono što se danas tako cinično naziva prijateljstvo sa povlasticama.

Nisam je više ubjeđivao u moje stanovište iz dva razloga. Prvi je taj što je ona svoje mišljenje već zacementirala i bilo je nemoguće pomjeriti ga ni za milimetar, jer bi svaki takav pokušaj bio protumačen kao pokušaj obmane, a onda bih morao da se branim i po tom pitanju; drugi razlog leži u mom privatnom emocionalnom životu i stanju. Ja nisam mazohista i ne uživam u stalnom ponavljanju da možda nisam dorastao u stvarima koje se očekuju od mene u jednoj vezi. Ne mogu opet sebe da provlačim kroz to stanje ogoljenosti i da se opet stidim priznanja da sam manji čovjek nego što se to od mene očekuje i što treba da budem. Jednom sam tako stajao go na vjetru i ne mogu opet.

Muškarci ne plaču, pa neću ni ja. Ali ću prije nego što nastavim dalje ovo svoje traganje i emocionalnu ispovijest ipak skuvati svježu kafu.

Dok voda ne provri, dopisaću još nekoliko redova kako bih bio siguran da ću ostati na pravcu na kojem tražim odgonetku i razriješenje svojih pitanja.

A pitanja se roje i porađaju druga slična i jedno se izdvaja. Plašim se da ga postavim u strahu od mogućeg odgovora, odgovora koji ima moć da me satre, da me porazi i naposlijetku možda oduzme svaki razlog da se i dalje borim i ubrajam među žive.

To je ujedno i razlog zašto ovoliko okolišam i kružim, jer znam da nisam čovjek kakav želim da budem, a ni manji nego što jesam. Evo, već i drugu kafu pijem i mislim o tome cijelo jutro, a nisam ni zagrebao površinu.

Prema sebi sam uvijek bio iskren, o tome ko sam i šta sam, ali s razlogom se postavlja pitanje samoobmane, valjda zato i ovo moje pisanje izgleda kao neka psihoterapija, a koliko sam umješan u razgovoru sa samim sobom, to će pokazati vrijeme.

A kada smo već kod vremena, vrijeme je da više ne odlažem dalju ispovijest, već da zaronim tamo gdje do sada nisam ronio i da se nadam da ću na kraju ipak izroniti.

Dopisivanje između Danice i mene trajalo je godinama. U početku su to bili kratki razgovori o nekim nebitnim stvarima, o glupostima sa interneta i slično. Međutim, vremenom su ta dopisivanja postala dublja i uobličenija i počeli smo, čini mi se nesvjesno, da ispitujemo teren o nečemu konkretnijem u tom odnosu.

Počeli smo sve više da se otvaramo jedno prema drugom. Ako smo ranije i imali određenu zadršku, ta zadrška se polako gubila, pa je samim tim i intimnost zakoračila na scenu ove veze.

Naravno, kada čovjek upozna nekoga u ovom novom digitalnom svijetu, sasvim je razumljivo da tu osobu poželi i da sretne uživo. Ispočetka, ta ideja susreta se sramežljivo provlačila kroz razgovor kao susnježica kroz kišu, tu je, ali nije tu.

Nisam siguran da li je to iskustvo ili samo predosjećaj, ali znao sam da od viđenja nema ništa, jer dopisivanje traje predugo. To sam joj i rekao, a ona je odgovorila da uobražavam i da je viđenje samo pitanje trenutka. Možda, ali to nikada nisam smetnuo s uma. Uvijek je bilo tu kao opomena.

To naše poznanstvo je išlo dalje i dublje. Priznala mi je da joj se mnogo sviđam, čak i više od toga. S tim riječima, ona je ne znajući, počela da me peče na žeravici. Sve je mogla, ali nije smjela da se zaljubi, da se zaljubi u MENE! I to je suština priče, zaljubila se. Tada sam shvatio svu opasnost ovakve komunikacije.

Imala je sva prava da se zaljubi, ali nije imala prava da se zaljubi u mene (kao da neko može srcu nešto da objasni).

Tada sam joj konačno objasnio ono što sam već rekao. Rekao sam joj da sam čovjek bez ideje, bez novca i bez previše iskustva u ljubavi. Sa mnom nikada ne bi bila srećna, jer bih sebe uvijek stavljao na prvo mjesto, ne bih joj nikada bio pri ruci i bio bih samo mrtvi teret i još jedan problem u njenom životu. Ja sam, u suštini, gubitnik i to sam otvoreno rekao. Ono što nisam rekao je da sam dovoljno čovjek da je nikada ne stavim u situaciju da bude sa mnom, jer sa mnom sreće nema.

Na žalost, nije shvatila moje riječi ili ih ja nisam dobro objasnio. Protumačila je to kao moju namjeru da mi bude samo još jedna recka na zidu. Čini mi se da je najstrašnije to što je svojevoljno odlučila da pređe preko toga. Odlučila je da bude ta recka ako treba, a ne treba, jer joj srce tako kaže.

Bila mi je draga i još uvijek jeste. Mogao sam i ja lako da se zaljubim u te krupne oči, u tu figuru, plavu kosu. Mogao sam, ali nisam imao prava. Rođen sam i odrastao daleko od livada na kojima rastu djeteline sa četiri lista. Nisam nalazio potkovice, a najmanje sam imao prava da okolo sijem svoju nesreću. Moja sudbina neka umre sa mnom.

Prije neki dan padala je kiša, baš kao ova što sada pada i opet smo se dopisivali. Razgovor kao razgovor, neusiljen, lak. Rekla mi je kako je sa bivšim mužem u izvrsnim odnosima, jer on je ipak otac njihovog djeteta. Pomislio sam kako je to komplikovano, da neko koga si volio ode, a da je tu kao prijatelj.

Napisao sam joj kako je to komplikovano. Nije razumjela šta je tu komplikovano, pa je tražila da joj objasnim. Nisam objasnio jer me je mrzilo da objašnjavam. Nije voljela nedovršene misli, pa je taj moj komentar protumačila kao zao. To mi je i rekla, bez okolišanja. Ispao sam loša osoba i to je posljednji put da smo pričali.

I, eto, otpuhujući još jedan dim cigarete tražim odgovore u sebi. Nisam siguran da li sam je uvrijedio i nanio joj nepravdu ili sam to zaista pravi ja. Čini mi se da što duže razmišljam o tome, dalje sam od odgovora. Gubim se u tim lavirintima pitanja i traženja i ne znam šta ću tamo naći i koliko će mi se to dopasti.

Ostaje gorak ukus, jer i loš čovjek ne želi da čuje da je loš, samo se postavlja pitanje koliko poznaje sebe. S druge strane, iako mi je teško, moram da priznam da mi je laknulo. Nisam siguran za Danicine razloge, da li me je otkačila zato što se uvrijedila ili zato što je konačno spoznala istinu. Kako god, kuda god da se uputi biće joj bolje, čak iako to sada ne vidi.

Ja ću polako da izblijedim, kao i svako gorko iskustvo i na kraju od mene neće ostati ni sjećanje. Ne mogu da kažem da ne boli, ali uvijek postoje viši ciljevi. Ono što je važno je to da je izbjegla strelu sa mojim imenom, pa sam tako, bar posredno spriječio nesreću i kajanje.

A ja? Dovršiću ovu cigaretu i vratiti se u krevet. Takav mi je dan, godina, život. Bolji život čeka bolje ljude, a ja, izgleda, nisam jedan od njih.