Lov

Subota veče je, kao što znate ili ne, najbolje vrijeme za lov. Zašto? Zato što su ljudi tada opuštenij, nekako prijemčiviji, lakše im je prići. Subota veče je kulturološki utemeljena kao vrijeme kada  osobe poslije radne nedelje kao suparnici postaju privržnici. Iskreno, nisam siguran da li riječ privržnici uopšte postoji u jeziku, ali jasno vam je šta sam htjeo da kažem. To je vrijeme kada se u otuđenom svijetu traži bliskost. Kod životinja postoji sezona parenja koja se dešava jednom godišnje u određeno vrijeme, kod ljudi je to subota veče. Zato je to najbolje vrijeme za lov.

Iskreno, kada te nagoni ošinu po glavi ne gledaš koje je doba, ali subota veče je ono pravo. Zato sam željno iščekivao i ovu subotu. Ali baš kao za inat, čim je sunce zašlo, počelo je nevrijeme. Gromovi su grmili, munje su sijevale, a kiša koja je padala nije pokazivala ni najmanju namjeru da prestane u neko skorije vrijeme.

Majku mu, izgleda da večeras od lova nema ništa. Ljudi po ovakvom vremenu ostaju u kućama. A baš sam se bio naoštrio. U takvim trenucima ne biram. Muškarci, žene, ma sve što mi dođe pod ruku. Ipak, mnogo više volim žene. Nekako su...slađe (ako znate na šta mislim). Ali ovo prokleto vrijeme će sve pokvariti.

* * *

Sjedio sam u jednom kafiću koji se nalazi nedaleko od mog prebivališta. Tu sam stalni gost. Svi smo mi robovi navika, pa tako i ja. Ovdje skoro uvijek svratim prije nego što krenem u lov. Tako je bilo i večeras. Na žalost, moja predviđanja su bila tačna kada je riječ o uticaju vremena na izlazak ljudi iz kuće (otkrio sam toplu vodu). Meni lično nije smetalo da se malo pokvasim.

Atmosfera u kafiću je bila nekako depresivna. Tu je bio šanker, još dva, tri gosta koji su sjedili za okolnim stolovima i ja. Sjedili smo u skoro potpunom mraku, jer je došlo do nestanka struje, najvjerovatnije zbog nevremena. Jedina svijetlost je dopirala od dvije svijeće koje je šanker zapalio  čim je nestalo struje. Depresivno.

Sjedio sam za šankom ispijajući neku domaću, ručno pravljenu sangriu. Specijalitet ovog kafića. Nije mi se nešto naročito dopala, imala je neki opori, ustajali ukus

Razmišljao sam koje su mi opcije. Vrijeme je pokvarilo svaku mogućnost za lov na korzou. Splavovi, takođe, nisu dolazili u obzir. Onda mi, najvjerovatnije, predstoji lov u nekom noćnom klubu. Ali kom? Večeras će biti najbolje da to bude neki koji je najbliži mom stanu. Dok samtako razmišljao, prišao mi je šanker i natočio još jednu čašu loše sangrie. Iznenadio me je. Nisam stigao da odbijem.

Plamen svijeća je zadrhtao kada su se vrata kafića naglo otvorila. Svježi olujni vazduh pokuljao je unutra.

U sekundi kafićem se pronio božanstveni miris. Duboko sam udahnuo taj opijajući mošus koji je prosto klizio kroz moje nozdrve. To je tako divni, opčinjavajući, očaravajući miris…žene.

Svega djelić trenutka nakon što je miris ispunio prostor, na vratima se pojavila ženska figura. Onako pokisla, borila se sa vjetrom dok je pokušavala da sklopi kišobran žureći da što prije uđe unutra. Sve oči su bile uprte u nju dok je pokušavala na brzinu da popravi pokislu frizuru i da obriše kišu s lica. Sjela je za šank pored mene.

Posmatrao sam je. Bila je mlada, lijepa, vitka. Imala je kraću kosu, lijepo lice i pomalo od kiše razmazanu šminku.

-Pasije vrijeme. – rekao sam.

-Veoma loše. – odgovorila je.

Njen miris je bio tako zanosan, opijajući. Imao sam osjećaj kao da pleše oko mene i izaziva me. Ne znam kako sam uspijevao da ne pokleknem svojoj želji da se sada, ovog istog trena ne bacim na nju, da je uzmem ovde pred svima. Bila je pravi mali biser koji je ovde zalutao. Primjetio sam da je i ostali zagledaju. Vjerovatno je i na njih njena pojava djelovala kao i na mene.

-Šta želite da popijete? - upitao ju je šanker.

Pogledala je u moju čašu, pa u mene.

-Uzeću isto što i on.

-Ne, ne, nikako. Ne bi vam se dopalo. – odgovorio sam.

-Mislite? Pa šta mi onda predlažete?

-Uzmite neki koktel. Ovde prave odlične koktele.

-U redu, onda. Jedan koktel, molim.

-Koji koktel želite? - upitao je šanker.

-Neki vaš specijalitet. Čujem da su vam kokteli odlični

Izvadila je cigaretu, ali nije mogla da nađe upaljač

-Grigor. – predstavio sam se dok sam joj pripaljivao cigaretu

-Vesna. – rekla je otpuhujući dim -Grigor? Neobično ime.

-Starinsko, više se ne proizvodi

Nasmiješila se na tu moju opasku. Opet je zamirisala božanstveno. Ponekad pomislim da je izražen njuh prokletstvo. Uostalom, zar prokletstvo nisu svi naši nagoni? Naročito onda kada smo nemoćni da im se odupremo. Kada im podliježemo.

Šanker je donio Vesnin koktel. Otpila je gutljaj i malo se stresla.

-Zanimljivo. Šta je to? - upitala je

-Bladi Meri. – odgovorio je šanker.

-Nije loše.

-Da li mi sad vjerujete? - upitao sam.

-Pa, bili ste u pravu što se tiče koktela.

-Kad ljudi popiju piće zajedno, više ne trebaju da se persiraju.

-Jel' i to neka starinska izreka? - upitala je.

-Pa, ne. Više kao pravilo pri druženju.

- A je li? Pa u redu onda. Da ne kršimo pravila.

Podigla je čašu u znak zdravice. Podigao sm i ja svoju.

-Živjeli. – rekli smo uglas.

-A otkuda ti ovdje? - upitao sam.

-Bila sam na nekoj večeri s prijateljicama. Kad sam se vraćala, krenulo je ovo nevrijeme. Sva sreća pa sam pronašla ova dva očajnika.

-Kakva očajnika?

-Pa, ovo mjesto se zove „Dva očajnika“, zar ne?

-Ha ha! – morao sam da se nasmijem - Vjerovatno u mraku nisi dobro vidjela. Kafić se zove „Dva očnjaka“,

-Ups! – rekla je.

-Ali, kako posluje, to mu je vjerovatno primjereniji naziv.

-I struje je nestalo po cijelom gradu.

-Plašiš li se mraka?

-Ma ne. Ne mnogo.

-Znači, ipak se malo plašiš mraka?

-Pa, dobro, malo. Žensko sam.

-Mrak je čudna stvar. Skriva poglede, otkriva strahove. Spaja nespojivo.

-Želiš li da me uplašiš ili utješiš? - upitala je dok je ispijala Bladi Meri

-Možda samo lupam gluposti.

-Možda.

Kinula je. Odjeća joj je bila mokra od pljuska. Zbog vjetra, kišobran joj je malo koristio.

-Odjeća ti je mokra, prehladićeš se.

-A ti se kao brineš za mene.

-Pa, naravno. Ja živim tu blizu. Možeš do mene, da osušiš odjeću. Obećavam, neću ti ništa.

-Pa zašto onda da idem?

-Opa!

-Nemoj da opaš, nego plati račun.

-Matori, stavi na moj račun. – rekao sam šankeru.

Vesna je ustala i njen miris se opet raširio unaokolo. Svi su ga osjećali, svi su je željeli, ali ona je samo moja. Dugo nisam bio u lovu, pa mi je sve izgledalo snažnije, opčinjavajuće. Ne mogu da se sjetim kada sam posljednji put bio ovako uzbuđen.

Stigli smo do mog stana vrlo brzo. Pogledao sam unaokolo, nije bilo nikoga. Samo što je ušla, cijeli stan je zamirisao na nju. Odmah je ušla u kupatilo. Samokontrola mi je bila pri kraju. Strpljenje me je izdavalo. Biće moja svakog trena.

Konačno je izašla iz kupatila. Bila je napola svučena.

-Otkopčaj mi grudnjak, molim te. – zamolila je.

Stao sam iza njenih leđa. Duboko sam udahnuo, dopuštajući da taj slatki, opojni, čarobni miris ispuni svaki dio moje unutrašnjosti. Voda mi je išla na usta. Polako sam joj sklonio kosu sa vrata. Spuštao sam glavu prema njenom vratu. Još samo centimetar ili dva i biće moja.

Tada se naglo okrenula, a ja sam osjetio neopisivi bol u grudima. Shvatio sam da mi je zabila kolac u srce. Srušio sam se na pod.

„Pogriješio sam“ je posljednje što sam pomislio prije nego što je spontani plamen smrti zahvatio moje tjelo, a onda mrak.

* * *

Muškarac srednjih godina, u kišnom mantilu, ušetao je u stan. Vesna se zakopčavala, dok je stajala nad ugljenisanim ostacima.

-Kako je prošlo? - upitao je muškarac.

-Bez problema. Sredila sam ga dok se spremao da me ugrize.

-Vrlo dobro. Još jedan zadatak je uspješno obavljen. Idemo odavde. Čistači su na putu, oni će se pobrinuti za ovog krvopiju.