Foto: 
autor nepoznat

Mala ribarka

Jednog nedeljnog jutra, još uvek nedovoljno trezan posle subotnje žurke, promašio sam put kući i našao se na pijaci. Ne znam ni koliko je bilo sati, kad sam onako nezainteresovan gledao u ono razno voće i povrće i zalutao sam čak do kraja pijace, odakle se širio snažan miris sirove ribe. Podigoh pogled kad izmedju tezgi ugledah nju.

Nosila je košaru punu riba, na struku, naginjući se dok hoda, brišući preplanulom rukom čelo, i zaustavi se u mojoj blizini, osmotri me onako podrobno, ko da gleda glavice kupusa za kiseljenje i nastavi dalje do ribarnice, ispred koje je stavila korpu da bi otvorila vrata. Taj pogled je zapečatio moju sudbinu, ali bogami i prodoran, jak vonj ribe za koju nisam znao jel morska ili rečna pa se ja nagoh nad ogradom i propisno zalih neko olinjalo drvo kod kontejnera. Osetih na sebi pogled neke dve babe koje nešto čini mi se da rekoše na moj račun, no ja već vidno razbudjen, pogledah ka ribarnici i srećom ustanovio sam da me ona nije videla.

Priđoh bliže. Umrljan izlog prepun vlage male prodavnice na kome je pisalo velikim iskrivljenim slovima "Šaran", a sasvim u uglu nečitkim, sitnim slovima pisaše - TRAŽI SE POMOĆNIK. I ja udjoh unutra da se raspitam o poslu. Izadje ona iza nekih vrata na kojoj je visila debela, masna zavesa. U životu nisam video lepšu devojku, iako je nosila kecelju punu krljušti i krvi i da mi opet ne bi pripala muka ja joj rekoh da tražim posao. Ona se nasmeši divnim osmehom sa tako lepim bisernim zubima, i pozove glasom, punim i sočnim, nekog Nikolu.  

- Šta je bilo?- upita je ovaj i iskoči ispod te iste umrljane zavese.

- Ovaj momak traži posao.- zacvrkuta ona, a taj Nikola me osmotri i bi mi neprijatno, no šta ću kud ću, gledao sam ga netremice.- Ti? Pa što si tako ubledeo ko trudnica?

Nalaktio se na onaj pult sa onim svojim ogromnim ručerdama i priupita me imam li iskustva. – Nemam, ali volim da radim.

- Nemoj lagati.- reče momak i odahnu rukom, zevajući.  Ponovo se izgubi iza zavese. Samo ga čuh kad reče: - Idi tamo, čekaju te mušterije.- ni reč o meni. Ugledah je nasmejanu i ja uzvratim osmeh, a pošto se već red stvarao iza mene, povuče me u stranu i reče da nije taj posao za mene. Kao da joj bi žao, odmah sam to zapazio u njenim očima.

- Dobro.- rekoh ja.- Aj mi spakuj malo pastrmke, ako ima!

- Ima. Koliko ćeš?

- Pa, šta znam, dve- tri.

- Dobro.- I ona mi spakova tu pastrmku i usput dok nije došao taj njen, upitah je kako se zove. Ne znam odakle mi tolika hrabrost. - Višnja! - reče i okrenu se da posluži kupce.

I ja izadjoh ošamućen i srećan, rešen da je osvojim. Svake nedelje i praznikom sam visio po celo prepodne ispred ribarnice ili se muvao na pijaci, ona bi se osmehnula i ja bih kupovao pastrmke, smudja, ponekad neku kečigu. Nikola se mrštio. Bilo mi je drago što se mršti, kao da je bio ljubomoran na mene. Jednom me Višnja upita da li znam kako da spremim tu ribu, ja odgovorih da ne znam, da će to moja majka da spremi ali svejedno, ona mi je ispričala kako se to sprema. Dodaš malo maslinovog ulja, soli, limuna i šta je tu neka filozofija. Nikakva. Vremenom mi i nije više bilo toliko muka. Samo što me je taj Nikola mnogo nervirao, ali nikada nisam video da ju je zagrlio ili poljubio pa zaključih da joj je verovatno ništa.

Sledeće nedelje ponovo isto. Ovoga puta muvam se okolo tezgi, izvirujem i vrebam svoj plen, tražim neki ugao iz kojeg mogu bolje da osmotrim unutrašnjost ribarnice, i taman se namestim, kad vidim nju kako izlazi. Nije još kraj radnog vremena. Ona stoji blizu vrata, naslonjena na zid, duga kosa joj vijori ko zastava, u štiklama koji joj izdužuju listove.

- Kako si samo lepa!- govorim za sebe, šapućem. Ne primećujem da ona čeka nekog, nestrpljivo podižući vrat i osmatrajući stepenice što vode na ulicu. Mene nije videla. I onda širok osmeh na njenom licu. Pogledam kome se to smeje.

 Vidim nekog grmpaliju, snažnog i visokog, po meni jako ružnog, sa kratkom čekinjastom kosom, kao vojničkom, istetoviranih bicepsa, što su se jasno ocrtavali pod suncem u majici bez rukava, da bi privlačio silne poglede. Prišao joj je, čvrsto obujmio oko struka kao da je njegovo vlasništvo, a ne moje, i poljubio je tako grubo, razdvajajući njene usne jezikom kao da želi da je proguta. Ona se nasmejala grleno, i zabacila glavu, dozvoljavajući mu da je ljubi po vratu, bestidno, pred čitavim tim svetom, dok su se caklile njene mindjuše ogromne poput krugova koje sam najednom video pred svojim očima. Nije joj dečko Nikola.- promrljah za sebe i podjoh, gurajući ljude, sav ko u transu. Pridržavam se za ogradu, loše mi je od tog poljupca, od mirisa ribe, od njenog smeha, sedam na kamenu ogradu, dok mi sunce udara u potiljak. Onda ustajem, odlazim do česme na sredini pijace, umivam se i prosto ne znam kako sam došao dotle. Obično sam nosio trenerku i majicu, a sad ne znam šta mi bi obukao sam pantalone i košulju, bio sam premršav i jadan sam sebi, student prava. Vukući noge otišao sam sa pijace, noseći talas razočarenja u sebi. Više nikad nisam kročio na pijacu, niti sam okusio pastrmke. Ipak posle izvesnog vremena pade mi na um da joj nikad i nisam prišao i da je zato otišla sa onim istetoviranim.

 

Prošlo je od tada dvadeset godina, završio sam prava, zaposlio se, našao finu devojku iz fine porodice, dobio decu i gotovo zaboravio na malu ribarku.

Bila je nedelja i žena mi reče da kupim pastrmku, da spremi po nekom novom receptu, napolju vrućina da umreš i ja počnem da se svađam sa njom, da ide ona, ali đavo ti ženu odneo, uvek na kraju ispade da je ona u pravu i istera me ona napolje sa sve cegerom na točkiće.  Na tu pijacu nikad pre nisam ni bio, izbegavao sam istraumiran zbog ribarke ali to moja žena naravno da nije znala  i tako sam gurao onu torbu sa točkićima trpajući u nju šta mi se svidelo, voćkice, sir i razne gluposti. Najzad naidjoh na ribarnicu. Stvarno nisam mislio na ribarku, ali kad me je upitala koliko želim komada, ja sa strahom pogledah u to lice postarije žene, podbule i masne, crvenih očiju, i neuredne kose, prepoznao sam nju. I silno se razočarao. Samo što nisam zaplakao. Zar se toliko može ugojiti žena od ribe? Od ribe, Gospode!- promrljao sam, ona reče nešto kao molim.

 -Znate li kako se sprema?

- Šta? Moja žena zna. Hvala.- rekao sam i izašao. Glas mi je zvučao ravno, kao pravolinijska linija. I onda na vratima sudar svetova ili eona, ne znam šta je to bilo, na tim vratima je bila žena, u štiklama, sa bujnom kosom i bujnim telom, koja je mirisala na nekakvo divlje cveće.

- Oprostite gospodjo.- rekao sam. Ona me je pogledala podrobno, kao da kupuje glavice kupusa i onda se glasno nasmejala:

- Nije moguće da si to ti! - ciknula je.

- KO TO JA?! - pogledao sam je. To...to je bila ona, još lepša, divnija i nisam verovao da sam je pobrkao sa onom nikakvom unutra. Prepoznala me je, nije me zaboravila, mene, jadnog, malog, žgoljavog studenta prava.

- Nisi me prepoznao, ali ja tebe jesam. Hteo si da radiš u ribarnici.- Uhvatila me je pod ruku i povela u kafanu na ćošku na kafu. Usput dok sam je slušao kako priča, naručio sam i konjak, dva pa još dva i zapalio par cigara. 

Bilo je to kao povratak u mladost, vreme se zaustavilo i ja bih tu ostao do ujutru da ona nije morala da ide. I naravno, zaboravio sam ribu u kafiću, otišao kući i poljubio ženu u obraz.

- Gde si do sad? I gde ti je riba?!- žena me je dočekala sa prekornim izrazom lica.

- Kad ti misliš da ja spremim ručak? I pijan si, čoveče, šta se tebi dogodilo! Daj mi tu pastrmku. Gde ti je riba?!- ponovo me upita, pošto je prevrnula ceo ceger.

I onda sam se setio da sam je ostavio kod Pere kafandžije.

- Idi dodjavola! - rekla je i izašla da je donese zalupivši vratima.

- Ne volim ribu, čuješ li me, ne volim je.- bio sam na devetom nebu, kao da mi je mala ribarka zakazala susret, a nije. Važno je da me se setila.

- Napravi je sa sosom od višanja.- prodrao sam se pijan smejući se, znajući da ne može da me čuje.

Komentari

Komentari