Na pustoj plaži

Sama na pustoj plaži. Onoj istoj gdje je “počela igra”, “tu na domaku grada, tu na kapiji noći”.
Koliko zalazaka sunca su zajedno gledali, ispraćali dane u rumenom sutonu, čekali da mjesec izroni iza brda, razlije svoje srebro ponad mora i upale se prve zvijeze.
Uranjali u plavičaste zore, snenim pogledom dočekivali pjesemu cvrčaka i ribare što žure da bace svoje mreže.
Šum vala. Pripovjeda tiho, umornim glasom. Svaki kamenčić je čuo bezbroj izjava ljubavi, obećanja, zaklinjanja na vječnu ljubav. Tu mu se zaklela na vjernost u dobru i zlu, da će mu roditi zlatokosu djevojčicu sa nježnim uvojcima i najljepšim osmjehom i plavookog andjela. Obećanja se moraju ispuniti i naravno, dobio je obećano.
Gledali su ih kako nespretno koračaju, kako šetaju ovom istom obalom, rastu, polako se pretvaraju u ljude. I.... Odlaze. Zajedno su pogledima u daljinu tražili prošle dane i gle...
Nestalo je pripadanja, sanjarenja, godinama ljubav isticala i nestala.
Prijateljstvo? Da li je ikad i postojalo ili je to samo iluzija zaljubljene žene što je vidjela ono čega nikad nije bilo. U njenoj toploj, iskrenoj duši stvorila je svoj imaginarni svijet, možda da ne vidi surovu stvarnost.
Sjena nekog stranca što je zastao kraj nje je potsjetila na dragi lik iz nekog prošlog života. Na momenat je prože jeza, hladnoća izgubljenih godina.
Dvije prazne školjke. Uzela je onu bližu do sebe i bacila je u more. Valovi su je zgrabili kao i ispisan list papira.
Vjetar joj u narucje baci čisti, bijeli, spreman da počne ispisivati novo poglavlje života, neko ljepše, sretnije od ovog jer” poslije svakog nestanka rodjenje niče.

Sivo, tmurno nebo nad morem. Padaju prve kapi jesenje kiše.
Laganim korakom, poslije nekoliko izgubljenih vijekova i isto toliko života, zaputila se sama u novu bajku,sa nadam se, sretnim krajem.

Branka Avramović Jugo