O ljudima i vozovima

Ima nešto tužno u odlasku vozova. Svaki put kada napuste stanicu, malo tuge se uvuče u srce. Čovjek može i ne mora da se raduje dolasku voza, ali se još niko nije radovao njegovom odlasku. Bez ikakve zle namjere, potpuno nenamjerno, čovjek je uspio da to čudo tehnike pretvori u metaforu, u simbol tuge i napuštanja.

Evo i sad stojim na peronu, kao na mjestu neke sudbonosne odluke. Gledam oko sebe i shvatam da više ništa neće biti kao prije. I neka ne bude, jer svi moji izbori koje sam napravio samo su odgovor na dileme pred koje me je život stavio. Sada se ne vrijedi preispitivati, jer sve što je napravljeno, napravljeno je u vremenu koje uvijek žuri naprijed. Svaki izbor je neopoziv, jer je neopoziva i svaka posljedica tog izbora. Lako je sa ovim znanjem biti general poslije bitke i suditi nekadašnjem sebi, ali sam gotovo siguran kada bi vrijeme i moglo da se vrati, da bi smo napravili isti izbor, jer bi se opet našli na istom mjestu sa istim problemom i sa istom pameću.

Ako već ne mogu da vratim prošlost, onda bar mogu da je se prisjetim. Taj način rasprave sa samim sobom mi niko ne može oduzeti. A ima li svrhe prisjećati se? Možda i nema, ali bez obzira na naše želje, sjećanja samo naviru ne pitajući za dozvolu. Ipak, mislim da je dobro prisjećati se, iako ponekad bolno. Prošlost ne možemo da promijenimo, ali iz nje možemo da naučimo.

Željeznička stanica sagrađena je još davno prije mog rođenja. Izgrađena je kao podrška rudarskoj koloniji koja se razvijala eksploatišući rudno bogatstvo okolnih brda. Bila je to omalena stanica sa tri kolosjeka gdje su saobraćali uglavnom teretni vozovi.

Uporedo sa razvojem rudnika, rasla je i kolonija, pa je postala gradić. Mala željeznička stanica radila je neprekidno, jer je ruda otpremana danonoćno, a dovožene potrepštine za stanovnike gradića.

Ja sam se rodio mnogo kasnije nakon osnivanja gradića i izgradnje željezničke stanice. U stvari, rodio sam se toliko kasnije da su ova brda očekujući mene presušila, pa inače mnogobrojni i izdašni rudnici, sveli su se na svega dva rudnika. Nestajala su rudna bogatstva, rudnici, nestajali su lični dohoci, a sa njima, logično, i rudari. Ono malo hljeba trebalo je podijeliti na mnoga usta, pa su mnoge porodice krenule svoju sreću da potraže u nekim bogatijim sredinama.

Odrastao sam u kući koja se nalazila, kakvog li iznenađenja, baš do pruge. To je mojim roditeljima (a po pričanju moje majke i meni) prouzrokovalo dosta neprospavanih noći. Neprospavani dani puni briga došli su onda kada sam prohodao i  narastao i sa vršnjacima neumorno optrčavao uske ulice malog grada. Sjećam se da je jedina stvar koju je majka češće izgovarala od dovikivanja mog imena bila da se klonim pruge.

Bilo je to lako reći, a teško poslušati. Kako ostati daleko od šina kada se cijelo društvo tamo stušti, gledajući ko je bolji u hodu po šinama i ko ima bolju ravnotežu? A zatim bi često dokazivali urbanu legendu da voz može da iskoči iz šina ako se na njih postavi kovanica. Voz naravno nikada nije iskočio. Međutim, često su zato nama iskakale oči od batina kada bi naši očevi saznali za naše igre pored pruge.

Odrastalo se u oskudici, koju mi kao djeca nismo primjećivali, jer su i drugi odrastali u oskudici, pa smo svi bili jednaki. A kada smo svi jednaki, onda nema oskudice jer nema ni svjesti o boljem životu. Ipak, tek kada čovjek odraste neke stvari mu se kažu same. To što mi kao djeca nismo primjećivali neke stvari ne znači da ih nisu primjećivali i naši roditelji.

Mnoge kockice se slože tek kada čovjek odraste. Kako može jedan dječak da tek tako poveže rudnike, bolest i smrt, drugove bez očeva? Tek mnogo kasnije, u svojoj glavi, dječak, a sada već odrastao čovjek shvati suptilne životne znake.

Nesreće u rudnicima, bolest i siromaštvo bili su stalni pratioci svih rudarskih gradova i porodica. Gotovo da nije bilo porodice koja nije bila zahvaćena sa bar jednom ovom pošasti ili, ne daj bože nikom, sa sve tri.

Kada mi je bilo devet godina, drugarici iz razreda je umro otac. To je bio pravi šok za sve iz odjeljenja, jer roditelji ne umiru, zar ne? Znali smo da je bio bolestan, ali… (tek mnogo kasnije čovjek sazna šta ugljena prašina uradi plućima).

Nedugo poslije sahrane, odselila se sa majkom kod rođaka. Bio sam na stanici taj dan i gledao kako posljednji vagon napušta stanicu. Otišla je zauvijek. Ne pamtim joj više ni ime ni lik. Pamtim samo pisak lokomotive i vagon kojim je otišla kako napušta stanicu.

Nekoliko dana nakon mog dvanaestog rođendana, otac je napustio posao u rudniku. Odmah nakon nesreće. U svom radnom vjeku kao rudar, otac je doživio dvije nesreće u rudniku. Prva se desila nekoliko godina prije mog rođenja. Otac je tada bio na godišnjem odmoru koji je odmah prekinuo čim je čuo za nesreću. Vratio se hitno kako bi pomogao u izvlačenju preživjelih i nastradalih. Druga nesreća dogodila se odmah nakon mog rođendana. Otac je završio smjenu i nije prošlo ni sat vremena, a jedan krak rudnika se urušio. Vidjevši da mu se nesreća približava (prva ga je mimoišla za nekoliko dana, a druga za sat vremena), otac je napustio posao.

Dakle, prestao je biti rudar, ali ne i otac i muž. Od nečega se moralo živjeti, pa je otac krenuo u svijet za zaradom. Majka i ja smo ga ispratili na voz. Opet je tuga oblila dan dok sam gledao kako posljednji vagon voza u kome je moj otac, napušta stanicu.

Gledao sam dugo dok se voz nije pretvorio u sasvim malu tačku i konačno sasvim iščeznuo na horizontu. Otišao je voz, a sa sobom je ostavio tugu. Uvijek sam se pitao kako ta mašina može da povuče toliko vagona, toliko ljudskih sudbina? Zar sav taj teret koji ljudi nose ne ophrva i ne optereti mašinu? Koliko teži ljudska duša?

Jureći za poslom i radeći, otac je rijetko dolazio kući, nekad jedan vikend mjesečno, a nekada ga nismo vidjeli po tri mjeseca. I tada se jedno dijete po prvi put susretne sa nekim nejasnim osjećanjem nedostajanja i gubitka. Osoba koja treba da je tu, a nije, živa, a nema je. Treba da prođe još mnogo godina dok u dječaku ne sazri misao o žrtvi.

Slobodno vrijeme sam često provodio na stanici. Teretnih vozova je bilo neuporedivo više od putničkih. Ali ja sam se radovao svakom vozu koji je dolazio i pomalo tugovao za svakim koji je odlazio. Ispraćao sam i one teretne i pitao se kuda sada idu, kome voze rudu? Valjda je to tako kada ispaćaš i dočekuješ, a sasvim drugačije kada putuješ.

Ah, da, putovanje. Vozom sam putovao svega nekoliko puta. Putovali smo kod majčine rodbine na nedelju dana preko ljetnjeg raspusta. Kada ispraćate voz, u mislima su vam oni koji odlaze, kada putujete vozom mislite na to kuda idete. Zato su oni koji ispraćaju vozove uvijek sami, jedino društvo im pravi sjeta.

Rude je bilo sve manje, pa su se rudnici zatvarali sve češće. Siromašni rudarski grad tako je gubio i ono malo bijednih prihoda. Mali grad je postajao sve manji i sve tiši. Ljudi su odlazili za nekom boljim i srećnijim životom. A te što su odlazili za boljim i srećnijim životom, ispraćali su oni koji su ostajali sa nadom u neki preokret, da bi često i oni se pridružili potrazi za boljim i srećnijim životom.

Meni kao dječaku, postavljalo se neko nejasno pitanje da li su vozovi ti koji ljude odvode u srećniji život? Odgovor je nekako logički bio potvrdan, jer ako vozovi svojim odlaskom ostavljaju tugu, onda je sve što je preostalo sreća.

I tako je život išao dalje, a ja sam rastao sve više. Završio sam onoliko škole koliko je to bilo moguće jednom siromašnom mladiću iz siromašnog grada. Sada je došlo vrijeme da i ja krenem u potragu za svojom srećom. Stojim na peronu i voz me čeka. Otac i majka ćute. Sve što su imali već su rekli. Izgovorili su sva upozorenja i savjete. Grlimo se, ljubimo se. Rastajemo se. Eto, ispratio sam tolike vozove, a sada mene ispraćaju. Hoće li ovaj voz i njima ostaviti tugu, a meni donijeti sreću?

Već sam u kupeu. Gledam roditelje na stanici. Čuje se pištaljka otpravnika vozova, a odmah zatim i pisak lokomotive. Voz počinje da se kreće. Mašu mi roditelji. Odmahujem im. Voz ubrzava. Majka mi maše dok je ne izgubim iz vida.