Pirova pobeda

Marija je zapalila svijeću i prekrstila se. Izlazeći iz crkve, skinula je crnu maramu koja je obuzdavala njenu dugu kestenjastu kosu. Smjernog pogleda iz dva bademasta oka uputila se kući.

Od crkve do Marijine kuće bilo je svega oko pet stotina metara i Marija je taj put uvijek, osim u slučaju nevremena, prelazila pješke. Na taj način upoznavala je i svoj novi komšiluk, jer se u ovo predgrađe doselila tek prije šest mjeseci. Osim dvoje ili troje komšija nije poznavala nikog i još uvijek se navikavala na novo okruženje.

Oblačila se onako kako i priliči jednoj smjernoj djevojci, pristojno i bez mnogo šminke. Ipak, ta nenapadna, čak bi se moglo reći i pomalo skrivajuća odjeća, nije mogla sakriti činjenicu da se radi o jednoj lijepoj djevojci.

Marija je prešla tek nekoliko metara, kada se pored nje zaustavio crni skupocjeni dvosjed. Zatamnjena stakla na vratima automobila su se spustila.

-Ćao Marija. Upadaj, odvešću te do kuće. – rekao je crnobradi mladić, lijepog osmijeha, koji je svoj pogled krio iza sunčanih naočara.

-Igore, nepristojno je tako presretati žene na ulici. – rekla je Marija

-U pravu si, izvini. Hajde uđi, povešću te.

Marija je oklijevala, kao da nije sigurna šta treba da radi. Ipak je ušla kako bi što prije završila ovu neprijatnu scenu.

-Molim te da me više ne presrećeš, ovako na ulici.

-Rekao sam već, izvini. Vozio sam i spazio te.

-Mi se čak i ne poznajemo tako dobro. – rekla je Marija.

-A ko je kriv za to? Ja pokušavam da te upoznam, ali ti me uporno izbjegavaš.

-Igore, budi pristojan.

-Pa zar nisam pristojan? Hajde da izađemo večeras, da se bolje upoznamo.

-Igore…

-Pa dobro, šta sam sad uradio? Samo sam te pozvao na piće, malo da se ispričamo, da te upoznam kao osobu.

-Ti baš ne odustaješ.

-Pa odustaću ako treba, samo kaži. Ali zaista mislim da sam pristojan. Nemam zadnje namjere, jednostavno želim da se bolje upoznamo.

-Stigli smo. – rekla je Marija.

Igor je zaustavio vozilo i džentlmenski je otvorio vrata Mariji.

-Nema potrebe za tim. – rekla je.

-Red je red. – uzvratio je Igor, - Onda večeras?

-Večeras u devet. – pomalo nevoljno je odgovorila.

-Sjajno. – uzviknuo je Igor i sačekao da Marija uđe u kuću

Marija je zaključala vrata za sobom, Tiho, na prstima se približila prozoru. Gotovo neprimjetno pomakla je malo zavjesu i posmatrala Igora. Taj pokret nije promakao Igoru. Diskretno mu je zaigrao osmijeh, a onda je ušao u automobil. Oboje su se pitali šta će veče donijeti.

* * *

Igor se te večeri ponašao kao pravi džentlmen. Došao je po Mariju, a zatim su otišli u grad. Ona je ostala dosljedna sebi. Obukla se lijepo i ženstveno, ali smjerno. Prvo su šetali, a zatim su otišli na piće i jedan lokal izvan grada.

Lokal je bio zgodno pozicioniran na putu ka obližnjoj planini koja je bila popularno izletište. To je u stvari bila brvnara, nalik na one planinske. Naravno, to je sada samo komercijalizovani prostor uske ugostiteljske namjene.

Unutrašnost je pokušavala da imitira one lovačke kolibe, pa su ponegdje na zidu visile prepariranee glave divljači. Marija i Igor su sjeli za jedan sto u ćošku. Ona je naručila koka kolu, a on pivo.

-Ne bi trebao da piješ kada voziš. – rekla je Marija.

-To je samo jedno pivo. Ništa posebno. Kada si sa mnom nemaš čega da se bojiš. – rekao je Igor i spustio svoju ruku na Marijinu

Brzo je povukla svoju ruku

-Igore, budi dobar.

-Lijepa si ti cura, Marija. I dobra. Ne bi trebala da dopustiš da ti mladost prolazi tek tako.

-Šta to treba da znači?

-Znači da je ovaj svijet ispunjen stvarima koje tek treba da upoznaš. Mnogo toga se krije ispod površine.

-Zaista ne razumijem o čemu govoriš.

-Zar to nije očigledno? Govorim o tome da mi se dopadaš. I zbog toga bih bio rad da sa tobom podijelim sve svoje tajne.

-Imaš li mnogo tajni? - upitala je Marija.

-To se samo tako kaže. Uostalom, u jednoj vezi ne bi trebalo da bude tajni.

-Mi nismo u vezi i iskreno ne osjećam se prijatno. Ova tema mi ne godi.

-Dobro, dobro, mijenjamo temu. Nemoj da se ljutiš.

-Ne ljutim se.

Nekoliko stolova dalje, jedan stranac nije skidao pogled sa Marije. Nije bio naročito diskretan, pa je Marija često hvatala njegove poglede na sebi. Ipak, pravila se da ih ne primjećuje. Obarala je pogled ili se pravila kako Igor priča nešto veoma zanimljivo. Trudila se i da Igor ne primjeti strančeve nasrtljive poglede. Ali ih je primjetio. Nije mu promaklo to kako stranac očima guta Mariju.

Pričao je još nešto neobavezno, a onda je pod izgovorom da mora u toalet, prošao pored strančevog stola kako bi ga bolje osmotrio

Stranac nije gubio vrijeme. Čim je vidio da se Igor udaljio od stola, prišao je Mariji. Sada je mogla da ga osmotri iz bliza. Nosio je crnu kožnu jaknu, neke izblijedele farmerke i crne kožne kaubojke. Kombinacija koja se ovde ne viđa često. Po Marijinoj procjeni nije imao više od tridesetak godina. Imao je prodorno plave oči. Imala je osjećaj da s njima vidi pravo kroz nju. Za trenutak je zadrhtala.

-Dobro veče, mlada damo. Dopustite mi da vas častim pićem.

-Ne primam piće od nepoznatih.

-Onda dozvolite da se upoznamo. Viktor, drago mi je. – rekao je stranac i pružio ruku.

-Ovo je zaista neprimjereno. Ovde sam sa prijateljem.

-Sa prijateljem? - upitao je Viktor pošto je povukao ruku, -To znači da nije momak. I bolje, nije on za vas.

-A kako vi znate da nije on za mene?

-Kako? Pa ima u njemu nešto životinjsko. To jednostavno ne bi išlo. Ali sa mnom…

-Molim vas, vratite se za vaš sto.

-Čujte, gospođice…

-Dama ti je nešto rekla. – začuo se Igorov glas

-Ili šta? - upitao je Viktor pridižući se.

-Ili ću te ja vratiti.

-Baš da vidim kako to zamišljaš.

-Molim vas, prestanite. – rekla je Marija.

Varnice su sijevale. Atmosfera je prijetila da preraste u eksploziju nasilja. Čekao se samo jedan pogled, jedan pogrešan potez.

-Možeš da zahvališ svojoj srećnoj zvijezdi što smo unutra, inače bih ti pokazao. – rekao je Viktor i počeo da se polako udaljava ka svom stolu.

-Bilo kad, bilo gdje. – odgovorio je Igor.

-Igore, molim te… - rekla je Marija.

-Izvini. – rekao je Igor sjedajući za sto, -Takvi likovi me prosto izbace iz takta.

-Zaboravi na njega.

-U pravu si. Potpuno si u pravu.

Viktor je, sjedeći za svojim stolom, drsko gledao u Mariju i Igora, a oni su se pravili da ne primjećuju poglede, iako je bilo potpuno jasno da im to veoma smeta. Razgovor je išao nekim usiljenim tempom, na mahove i nepovezan, kada su odlučili da je bolje da ipak napuste lokal. Prošli su pored Viktorovog stola, ali njega tamo nije bilo. Svježina noći prelazila im je preko lica dok su išli prea automobilu.

-Sada nismo unutra. – začuo se iza njih Viktorov glas.

Igor se postavio između Marije i Viktora.

-Biće bolje da odstupiš. – rekao je Igor.

-Ili šta? Šta će biti? Mnogo si sebičan, psu. Ovakvo parčence čuvaš samo za sebe.

-Upozorio sam te, više neću ponavljati. Ostavi nas na miru.

Viktor se nije pomjerio s mjesta.

-U redu, onda. Sam si izabrao. - rekao je Igor, -Marija, evo ti ključevi od auta. Idi kući. Ja ću po auto doći ujutru.

-Ili neće više doći. – dobacio je Viktor.

-Igore… - rekla je Marija.

-Ne boj se. Idi sad. – odgovorio je Igor.

Marija je nesigurno ušla u automobil. Igor ju je ispratio pogledom dok se nije izgubila u daljini. Zatim se okrenuo prema Viktoru.

-U redu, riješimo ovo. – rekao je Igor.

Viktor se samo nasmijao. Skinuo je svoju kožnu jaknu. Tada se njegovo lice potpuno izmjenilo. Oči su mu upale, a očnjaci narasli. Nokti su se pretvorili u kandže.

Igor je sve to mirno posmatrao. To mu nije bio prvi put da vidi vampira. Susretao se sa njima mnogo puta. Bio je to rat. Obračun vrsta. Iz Igorovog grla se prolomio strašan glas dok su mu rasli očnjaci. Lice mu se izduživalo i pretvaralo u njušku. Krzno je izbijalo po cijelom tijelu, dok su mu se ruke pretvarale u kandže, a stopala u šape. Glas mu se pretvorio u snažno zavijanje. Vampir protiv vukodlaka. Vampir je jurnuo na vukodlaka. Viktor je bio brži i spretniji. Igor višlji i snažniji. Igor se čuvao Viktorovih kandži, Viktor je pazio da ostane van domašaja Igorovih očnjaka. Plesali su jedan oko drugog tražeći slabe tačke. Viktor je u par navrata kandžama ozbiljno povredio Igora, ali je Igor uspio da zada nekoliko vrlo snažnih udaraca. Obojica su već bili iscrpljeni, kada se Viktor u par vještih poteza privukao Igoru i zubima ga ščepao za vrat, kidajući mu tako disajne puteve. Krvoliptanje je bilo veliko i Igor jr pao na zemlju. Nije davao znake života.

Vampir je pobjedonosno stajao nad nepokretnim tijelom vukodlaka. Zatim je kleknuo pored Igora i prošaputao: „Uskoro će i onaj tvoj slatkiš osjetiti moje očnjake na svom vratu“.

Tada je posljednjim atomima snage, Igor snažno zabio svoje kandže u Viktora brzo ih povlačeći, a sa njima i Viktorovo srce. Bilo je mrtvo kao i on. To je posljednje što je Viktor vidio prije nego što ga je zahvatio posmrtni plamen.

I Igor je izdahnuo. Čim je ispustio posljednji dah, vukodlak se opet preobrazio u čovjeka. Posljednji put.

Nekoliko trenutaka kasnije na poprištu borbe zaustavio se crni automobil. A odmah zatim i jedan crni kombi. Iz automobila je izašla Marija. Gledala je u vampirove ugljenisane ostatke i u Igorovo mrtvo unakaženo tijelo. Kakve li su to zvijeri koje se za života tako mrze, spremne da daju svoj život samo da tuđi uzmu?

Iz kombija su izašla dvojica ljudi u radnim odijelima. Za njima je izašao čovjek u kišnom mantilu.

-Šta se dogodilo? - upitao je Mariju.

-Nepredviđene okolnosti, ali u našu korist.

-Reci mi ukratko/

-Operacija je tekla po planu. Uspostavljen je kontakt sa vukodlakom. Stečeno je njegovo povjerenje i pripreman je teren za njegovu likvidaciju. U operaciju se umiješao vampir. Usmrtili su jedan drugog.

-Ovaj put smo imali sreće, ali nje je izgleda sve manje. U redu, pođimo do štaba, tamo ćeš podnijeti detaljan izvještaj. Čistači će se pobrinuti za tijelo i automobil.