Vratiće se vukovi

Radan je cvokotao od zime dok se pitao šta mu je sve ovo trebalo. Duboko u planini, usred guste šume, uvlačio je glavu dublje u kaput dok je studeni vjetar kao žiletom sjekao kožu lica. Mogao je sad kao čovjek, kao svaki domaćin da bude uz ognjište, uz toplu peć, umjesto što se smuca po planini i šumi jureći neke duhove iz babskih priča.

Pod njegovim nogama, pucketale su suve grančice dok je koračao ka cilju svog putešestvija. Vjetar je poput sablasnih orgulja, svirao neku muziku strave i užasa. Radan se nije predavao. Bio je blizu svog cilja, posljednje slamke spasa za koju se uhvatio kao i svaki davljenik, kao i svaki očajnik ophrvan teškom nevoljom sa kojom ne može da se izbori.

„Samo da nije ovog vjetra“, pomislio je Radan. Eh, da nije vjetra, da nije gladi i nevolje, da nije nesreće, život bi bio pjesma. A on bi pjevao i ne bi bio ovde. Čim je to pomislio, sjetio se bolesnog sina i one male crne sjenke koja se nadvija nad njim zvane žena i majka. Da nije njih, ne bi sada njegovo lice bilo šamarano gustim granjem. Ovo radi zbog njih, za njih.

Potonuo u mislima, koračao je mehanički, teško ali odlučno. Išao je naprijed, jer drugog puta i nema osim naprijed, čak i kada nema puta.

A onda je Radan zastao. Našao ga je, ugledao ga je. I sve mu se čini da ga oči varaju, da on i nije tu pred njim, već da je to samo priviđenje. Pružio je ruku i prsti su dotakli nestvarnu, hladnu želju. Ipak je tu.

I šta sad? Kako dalje? Suze su počele da mu se slivaju niz obraze, jer on je taj od koga ono dvoje kod kuće očekuju da nađe izlaz. Od njega zavise.

Što je više gledao, više je plakao. Što je više plakao, vjetar je jače rezao po mokrim tragovima na obrazu. Vid mu se mutio od suza dok se prisjećao kako je došao do ovde.

***

To je bilo neveliko selo smješteno u samom podnožju planine. Malo selo koje je podnijelo velike žrtve u borbi za oslobođenje od okupatora, a sada nekoliko godina od rata, podnosi žrtve i u miru zahvaćeno nezapamćenim sušama koje su vladale. Hrane je malo, a usta mnogo, velika obećanja i velika očekivanja. Tu su velike i plodne njive, a slabi prinosi.

Naročito je teško kada u ove krajeve dođe zima koja je uvijek oštra. Ove godine je neobično surova. Bila je bez snijega, kao i prošla, ali sa niskim temperaturama koje su bile iznenađenje i za ove krajeve i sa mngo više dana neuobičajeno jakog i studenog vjetra. Ni najstariji stanovnici sela ne pamte ovakvo stanje. Ljeti suša, zimi studeni okovi.

Koliko nevolje čovjek može da izdrži? Kakve li je to grijehe napravio da ga nebo tako pritisne? Kako pobjeći, kako se iskupiti?

U centru sela, tačno naspram crkve, nalazila se zgrada seoske zadruge, sada Mjesne zajednice. U glavnoj sali održavao se sastanak radi pokušaja ublažavanja teškog stanja. Skupila se tek šačica ljudi koji su bili dovoljno hrabri ili ludi da napuste svoje domove po ovakvom vremenu.

Sastanku je predsjedavao predsjenik Mjesne zajednice, izabran od građana, postavljen od strane lokalnog Komiteta, Sreten Trifunović. Imao je blizu pedeset godina. Lice mu je bilo prošarano bradom od tri dana, rumeno od opaljenosti vjetrom i rakijom kojom je zagrijavao kosti. Obučen je u prost seljački gunj i sa platnenim kačketom na glavi ispod koga je krio tanku rijetku kosu.

Do njega je sjedio Sima Rakić, blagajnik i Sretenova desna ruka. Bio je svega tri godine mlađi od Sretena. Uredno je obrijan sa gustim crnim brkovima. Njegove male, nemirne crne oči, brzo su prelazile preko sale streljajući prisutne. Iako to niko od njega nije tražio, samoinicijativno je popisao prisutne.

Prozori u sali su drhtali pod naletima vjetra, iako se jedna peć bubnjara mučila da zagrije salu dok je kroz loše zadihtovane prozore studeni vjetar pružao svoje prste. Pored peći, zadužen za loženje, kao najmlađi, sjedio je Radan Lazić.

Suvonjavi mladić od dvadest sedam godina, neobično visok sa rijetkim paperjastim brčićima. Sjedio je pored peći razbarušene kose dok mu je pogled, pomalo izgubljen, bio prikovan za prozor.

-Drugovi, treba se strpiti – govorio je Sreten. -Pomoć stiže, samo treba biti strpljiv. Drugovi iz grada su rekli da će pomoći i pomoći će sigurno, vidjećete.

-Pa, dobro, gdje je ta pomoć? - upitao je neko od prisutnih.

-Stiže. Drugovi, naša zemlja se izgrađuje. Krupnim koracima ide naprijed. Bili smo zaostali pod kraljem, a onda i to malo naše sirotinje raznio je okupator i ratni vihor. Ali biće bolje. Samo se malo strpite. Biće bolje, drugovi.

-Gladni tada, gladni sada. – opet je dobacio neko.

-Ko to stalno dobacuje? Situacija je nepovoljna, to stoji, ali uskoro gladnih neće biti. A neće biti ni tih što svojim defetizmom podrivaju napore naše zemlje. Ja ću se lično pobrinuti za to.

-Pusti ljude, Sretene! - oglasio se Sima -Nisu oni krivi.

-A ko je kriv?

-Zna se ko je kriv. Evo ga tu preko puta. Pop Arsenije ide okolo i priča kako smo za glad svi mi krivi. Mi smo krivi što smo vlast, a narod je kriv što podržava bezbožničku vlast. On bi da se vlast vrati crkvi, šta li? Ide okolo i samo truje.

Sreten je prišao prozoru i zagledao se u crkvu. Vidio je kako se golo drveće povija pod naletima vjetra. Vjetroviti zadah provlačio se kroz propalu drvenariju i Sreten je podigao kragnu naviše.

-Ubaci, Radane, još koje drvo. – rekao je Sreten -Eto, drugovi, jel' to posao jednog popa? Ide okolo i podbunjuje narod. Mi smo s religijom raskrstili, ali svaki pojedinac je slobodan da vjeruje. A, može li to, drugovi, pored ovakvih popova.

Baš u tom trenutku, ulicom je išao prema crkvi pop Arsenije. Čim ga je vidio, Sreten je otvorio prozor.

-A ti, pope, pazi šta radiš! - doviknuo je Sreten -Ako samo još jednom čujem da si nešto lajao protiv države, teško tebi.

Pop Arsenije se samo prekrstio i ubrzao korak da što prije uđe u crkvu. Htjeo je Sreten još nešto da kaže, ali su ga glasnim povicima prisutni natjerali da zatvori prozor, kroz koji je sad hladni vjetar nesmetano ulazio u salu i šibao okupljene.

Zato se deda Milovan, jedna dobra starina od sedamdeset ljeta, prebacio pored Radana i peći.

-Eh, moj Radane, moja snago, selo dugo nije zapamtilo ovakvu glad. Ne znam šta se dešava. Znaš li da ni vukova više nema? - rekao je Milovan

Već dvije godine, od vukova nije bilo ni traga ni glasa. U šumama oko sela, vukovi nikada nisu bili brojni, ali bi ljudi redovno prijavljivali da su negdje u šumi sreli vuka ili vidjeli vučije tragove i ostatke lovine.

Ti susreti nisu bili bliski susreti, već bi vuka uvijek vidjeli na nekoj sigurnoj udaljenosti. U ovim krajevima ne pamti se da je vuk ikada napao čovjeka. I stoku su rijetko dirali, samo u najhladnijim zimama. Dakle, vidjeti vuka je bilo nešto sasvim uobičajeno.

U tim viđenjima, selom i krajem, kružila je jedna malo vjerovatna priča koja je prerasla u legendu, mit. Prenosila se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. To su kazivanja o neobičnim viđenjima jednog neobičnog vuka. Svakako se neuobičajenim može nazvati bijeli hromi vuk kojeg su mještani sretali. I nekako uvijek izdaleka, kao priviđenje. Samo za trenutak, tako da i onaj koji bi ga vidio, nije bio siguran da li ga vidi ili ga oči varaju. Pa ipak, priča se prenosila i nikada nije bila zaboravljena.

-A, ti? Kako si? - upitao je Milovan.

-Eto, deveram. – odgovorio je nekako rastreseno Radan.

-Da, da. Čuo sam. A kako je mali? Vuk bješe?

-Vuk. Ne znam. Nije dobro. Prekjuče je došao iz bolnice. Bio je tamo dva mjeseca. Doktori ne znaju o čemu se radi. Uvijek je pod temperaturom.

-Sirotan mali. A koliko mu je?

-Nepune tri godine. Ne znam šta ću. Žena gleda u mene da pronađem neko riješenje, da nađem lijeka bolesti. A, ja… Ne znam, nemoćan sam.

-Slušaj ti mene. – rekao je Milovan. -Idi kod babe Mire, ona je travarka. Ako iko na svijetu može da pronađe lijek za neku bolest, to je ona.

Radan je ćutao. Nije znao šta da radi, ako išta može i da se uradi. Ako doktori nisu znali kako da pomognu, kako će onda jedna baba?

Skup je završen i seljaci su krenuli da se rasturaju kućama. Hladni vjetar je brijao uzduž i popreko. Nije se znalo šta je gore, dal' to što je hladan ili što zavija nekako zlosutno. Srećom, Radanu nije tebalo dugo da stigne kući.

Čim je ušao u kuću, dočekalo ga je uplakano i zabrinuto lice njegove žene Marice. Dobro je poznavao to lice jer ga je viđao svakodnevno skoro tri godine. Već je i zaboravio kako izgleda osmjeh na tom lijepom licu. Briga, nesanica, umor, nevolja sve se to ogledalo na njoj i činilo da svakog dana sve više liči na neku tamnu sjenku.

-Kako je? - upitao je odmah s vrata Radan.

-Isto. Opet ima temperaturu. – tiho je odgovorila Marica.

Radan je sjeo za sto. Oboje su znali šta ovo znači. Poslije dva mjeseca, bolnica je otpustila Vuka bez moguće dijagnoze. Otpustili su ga, jer nisu znali šta s njim da rade. Sve što su mogli je da skidaju temperaturu, a i to nije uvijek pomagalo. Ovo su bili, čini se, posljednji trenuci.

Jedna od najstrašnijih stvari dugotrajne nevolje i nesreće nije njena prisutnost, već osjećanje nemoći u kom su ljudi zarobljeni. Ima li šta strašnije nego gledati voljeno biće kako kopni i nestaje, a znati da mu nema pomoći, da ti ne možeš da mu pomogneš. Kako prihvatiti tako nešto?

Sjedili su Marica i Radan jedno naspram drugog u tišini. Što je moglo da se kaže, već je rečeno. Nevolja ih je toliko vezala da su mogli da čitaju misli jedno drugom.

Radan je ustao i odškrinuo vrata sobe u kojoj je ležao Vuk. Siroti mališan. Radanu se srce steglo kada je vidio sina sa crvenim licem od temperature i hladnim oblogama. Ophrvan temperaturom, mališan je spavao. Radan je prišao i poljubio sina nježno u vrelo čelo. Zatvorio je vrata i vratio se u kuhinju.

-Otiđi do baba Mire. Pitaj je ima li ona neki lijek. – rekla je Marica.

-Mislim da baba Mira nije baš osoba…

-Idi iz ovih stopa! - prekinula ga je Marica i zaplakala.

Radan je opet zakopčao kaput koji nije ni skinuo kada je ušao u kuću i uputio se ka kući baba Mire.

Baba Mira je živjela skroz na kraju sela. Svi su je zvali baba Mira iako ona nije bila baba nikome. Bila je to stara udovica, bez djece i bilo kakvih rođaka. Znalo se da je odlična travarka i da može da spremi lijek za mnoge boljke, a dok je bila mlađa bavila se i kostolomstvom tj. dok je još imala snage. Zli jezici pričaju da je čak i vračara i teško onom ko se njoj zamjeri.

Kada je Radan konačno došao pred trošnu kuću baba Mire, imao je osjećaj da se pretvorio u kocku leda. Nije znao da li mu je teže da korača ili da pokreće prste na rukama.

Pokucao je na vrata kuće i odmah ušao. Težak, ali prijatan miris trava ispunio mu je nozdrve, a toplota pomilovala obraze.

-Ko je to tamo? - upitao je jedan hrapavi ženski glas odnekud iz tame.

-Ja sam, baba Miro, Radan.

-Koji Radan?

-Radan Lazić, stara majko.

-A, ti si, sine Radane. Uđi, uđi.

Ušao je Radan u jednu omanju prostoriju koja je bila u polutami. Uz zidove su stajale police na kojima su bile tegle i kutije sa ljekovitim travama. Ovdje je miris trava bio jači. U ćošku, na stolici uz peć, sjedila je baba Mira.

Nije bez razloga dobila ime baba Mira. Bila je to stara žena u crnini, sa crnom maramom na glavi, ispod koje se mogla nazrijeti potpuno sijeda kosa. Na sebi je imala gunj ili dva.

-Pomoz bog, majko.

-Bog ti pomog'o. Kojim dobrom?

-Nije dobro, majko. Nevolja je velika.

-Znam, znam. Pitam radi reda.

-Možeš li pomoćo šta, starice? U pitanju je dijete. Od kad se rodio, ne izlazi iz vatre. Doktori ne mogu pomoći.

-Ja, ja… - rekla je sebi u bradu baba Mira -A imate li hrane?

-Nađe se ponešto. Za njega mora biti, a nas dvoje, tako… Više gladni no siti, ali držimo se.

-Jes', jes', tako mora.

-Nego, imaš li neku travku ili korijen ili bajalicu?

-Nemam.

-Toliko trava i biljaka, a nijedna mu nemože pomoći. Zar je od svih ljudi on predviđen da vene i mre? Mogu li ja umjesto njega? Neki po selu pričaju da si vračarica, pa uvračaj nešto, nek' umrem ja umjesto njega.

-E, moj sinko. Ne ide to tako. Svima nam je određeno koliko, šta i kako. Sudbinu mogu da mjenjaju samo bogovi.

-Izvini onda što sam te uznemiravao. Idem. – rekao je tiho Radan i već se okrenuo da pođe.

-Možda ipak postoji način. – rekla je baba Mira.

-Koji? - brzo se Radan približio starici.

-Treba odnijeti ponude.

-Ponude? Kakve ponude?

-Ponude vukovima. - odgovorila je baba Mira.

-Vukova odavno nema.

-Znam. Ali treba ih nagovoriti da se vrate, treba ih odobrovoljiti. Do sada sam svake godine ponude nosila ja, ali nemam više snage da idem po planini. Jedva mogu da ustanem poradi sebe.

-Mislio sam da mi nudiš lijek, a ti mi pričaš babske priče. Reci ako ne možeš ili nećeš da pomogneš.

-E, moj sinko. Postoje oko nas sile i stvari kojih nismo ni svjesni. Oko nas ništa nije slučajno. Vukove moramo vratiti. Oni pričaju sa našim starima.

-Ja ne vjerujem u te priče. – rekao je Radan.

-Zar se naše selo ne zove Vučevo? Zar i ti nisi dao ime sinu Vuk?

-To je ženina molba. Ja sam htjeo da se zove po dedi, Đorđe. Ona je smatrala da je to zaštita od uroka. Jaka zaštita.

-Ne pričaj tako, već reci ženi da umjesi kolač koji ćeš odnijeti vukovima. U toku su vučiji dani i ponudu možeš da odneseš još samo sutra.

-Imaš li, bar, brašna da nam pozajmiš, da pripremimo ponudu?

-Ponudu ti nudiš, pa i brašno mora biti tvoje. - rekla je baba Mira

Kada se vratio kući, Radan je sve ispričao Marici. Nije dobio lijek, već samo praznu priču. Tako je i posljednja nada nestala. Jedino što je preostalo je da nemoćno gledaju nevolju i onu najstrašniju nesreću od koje nema odbrane.

Promrzli Radan, otkravljen toplotom iz peći ubrzo je zaspao.

-Radane. Radane, ustaj. – probudila je Marica muža

Radan je protrljao oči i pogledao kroz prozor. Napolju je bio mrak.

-Šta je? Što me budiš?

-Umijesila sam kolač. Od kukuruza, drugo nisam imala.

-Luda ženo, zar me zato budiš? Zbog tamo nekih babskih priča?

-Radane, ako sad ne ustaneš, nikad ne ustao.

Pogledao je u njene oči i vidio pogled beznađa, očaja, ljutnje, odlučnosti i svega onoga kada čovjek dođe na ivicu da izgubi ono najdragocjenije, a ne vidi izlaz. Tada se kao davljenik hvata za slamku, radeći ono što nikada ne bi, ne vjerujući ni sam u dobar ishod, ali nadajući se da će neka viša sila umješati prste. Eto šta je očaj, vjerovanje da će pomoć doći od onog u šta se ne vjeruje.

Radan je ustao i kolač stavio u torbu. Obukao se što je mogao toplije i krenuo u šumovitu planinu.

*** 

I konačno je tu. Pratio je uputstva babe Mire i pronašao veliki hrast. Sveti, kako ga je zvala baba Mira. Bio je ogroman, ali Radan nije primjećivao da se razlikuje od drugih hrastova.

I taj sveti hrast se nalazi ovde duboko u planini, skriven među drvećem, ispod jedne stijene. Obrisao je oči i iz torbe izvadio kolač i pažljivo ga je spustio pored hrasta. Zatvorio je oči i u sebi prošaputao molitvu za ozdravljenje sina. Kada je otvorio oči, na stijeni iznad hrasta, stajao je bijeli vuk. Protrljao je oči, ne vjerujući u ono što vidi, a kada ih je opet otvorio, vuka više nije bilo.

Da li je to zaista bio vuk? Možda mu se samo učinilo zbog gladi ili umora? Nekada čovjekov um zna da se poigra s njim i pokaže stvari koje nisu tu. Ili je vidio vuka zato što je na njega mislio? Radan se okrenuo i pošao kući.

Noć je uveliko pala kada je Radan ušao u kuću. Zatekao je Maricu pored sinovog kreveta koji ophrvan temperaturom u svom dremežu nije puštao ni glasa. Marica je pogledala u Radana. Znala je da je ispunio dužnost do posljednjeg slova.

Te noći Vuk je dobio temperaturu veću nego ikad. Ledene obloge nisu pomagale. Marica i Radan su gledali kako mališan sklopljenih očiju diše sve teže i sve pliće. Već su zašli duboko u noć, a prokleti vjetar kao da je namjerno divljao i hujao čineći situaciju još mučnijom.

-Idi po popa. – rekla je Marica suznih očiju.

-Marice…

-Idi, da bar nešto uradimo kako treba.

Nije bilo svrhe prepirati se. I sam Radan je znao da je kucnuo suđeni čas. Zato se spremio i ubrzo je bio pred vratima popa Arsenija.

-Oče Arsenije! Oče Arsenije! - dozivao je Radan dok je kucao na sveštenikova vrata.

Vrata je otvorila žena popa Arsenija, Slavica.

-Izvinite što dolazim ovako kasno, hitno je. Treba mi otac Arsenije.

-Mog Arsenija su danas odveli. – rekla je Slavica i zaplakala.

-Ko ga je odveo?

-Dušmani, sinko. - rekla je Slavica i zatvorila vrata.

Radan je ostao sam ispred kuće, u mraku. Šibao ga je hladan vjetar, ali ga on više nije osjećao. Očajnim koracima u olovno teškim nogama uputio se kući. Marica ga nije pitala zašto pop nije s njim. U narućju je držala Vuka već sasvim malaksalog. Tiho je plakala i ljuljuškala djetence, čvrsto ga stežući kao da se boji da ga neko ne ukrade. A ukrašće ga. Odvešće ga zauvijek. Tako ga je željna, tek što je došao, već mora da ide. A sa njim će otići i dio njihove duše. Kako da se čovjek pomiri sa nečim takvim, dok iščekuje neizbježan kraj?

Radan je gledao u taj rumeni mali zavežljaj koji se gasio. Disanje mu je postalo skoro neprimjetno. Okrenuo se ka prozoru da sakrije suze. Nije sramota zaplakati sada, ali ipak… „Uskoro će zora“, pomislio je Radan u sebi. „Sad će prvi pijetao“.

Umjesto pijetla začulo se glasno vučije zavijanje. Istovremeno i Vuk je zaplakao. Temperature je sasvim nestalo, kao rukom je bila odnešena. Vuk je ozdravio, ali je njegova kosa preko noći potpuno osijedila.

Marica i Radan su dugo grlili sada već veselog dječaćića. Vjetar je prestao da duva.

-Pogledaj, Vuče, snijeg. – rekao je Radan i svo troje su gledali u pahulje koje su počele da prekrivaju zemlju.

Te zore umrla je baba Mira...