Ranko Risojević, književnik "Originalnost se postiže u samoći svoja četiri zida" - razgovarala: Valentina Novković

Gotovo šest decenija ste u književnosti, objavili ste oko pedeset knjiga proze, poezije za decu i odrasle, dramskih tekstova za decu, drame za odrasle, da li se sećate kada ste po prvi put osetili potrebu da utiske o svetu i sami zapišete, da li su to bili poetski ili prozni radovi?
Bilo da mislim kako je moj početak u osnovnoj školi ili tek na prelasku iz gimnazije na fakultet, pisao sam samo pjesme. Upravo na fakultetu u Sarajevu, poeziju sam posmatrao kao nešto blisko. Nikako kao nešto čime ću se baviti dalje u životu. Poezija je ipak nešto uzgredno. Dugo sam tako mislio. Čak i kada sam ostavio profesorsko zanimanje, matematičko i fizičko, nisam u sebi vidio pjesnika. U stvari, tražio sam se. Bio mi je potreban neki snažniji podsticaj da bih u sebi vidio pjesnika. Čak i kada sam objavio nekoliko zbirki poezije, nisam bio siguran da sam pjesnik. Ili, tačnije, mogao sam sebe da vidim kao pjesnika, ali ne i ono što sam pisao kao poeziju. Kada sam počeo da pišem priče, potom romane, drame, vidio sam sebe kao pisca. Ali i dalje sam radio. Na dodjeli nagrade za priču u sarajevskom „Oslobođenju“, 1972. godine, Andrić je rekao meni i mojim drugarima pjesnicima, pošto sam mu naveo da sam profesor matematike, što je njega užasnulo, dakle, rekao je da mladi pjesnici objave zbirku poeziju i odmah misle da ne treba ničim da se bave kao zanimanjem. A on je cijeli život radio.
„Detinjstvo i ono što smo u njemu doživeli zbilja je izvor svih naših snaga i inspiracija. Lepotu kojoj smo se tada divili ne pomrači nijedna s kojom se posle sretamo“, napisala je Desanka Maksimović. Po čemu pamtite detinjstvo, da li se u njemu začela klica i budućih knjiga?
Napisao sam pjesmu, nedavno, o susretu sa Desankom Maksimović i njenom prijateljicom Verom Obrenović Delibašić, u mojoj Kostajnici. Vidjeti živog pisca, pjesnika koga si recitovao, za mene je bilo čudo. Naravno, djetinjstvo sam utkao u mnoge knjige, proze i poezije. Mislim da je to slično i kod drugih pisaca, uključujući već spomenutog Andrića, da ne govorim o Kočiću i Ćopiću. Moja najčitanija knjiga je „Dječaci sa Une“. U lektiri je jednako u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, što je jedinstveno za naše prilike. Što se poezije tiče, djetinjstvo sam pjesnički utkao u zbirku „Prvi svijet“. Ali, ono je prisutno u mnogim mojim djelima, direktno ili indirektno.
Koliko je važno za čoveka, umetnika posebno, da u sebi zadrži i u zrelom dobu unutrašnje dete?
Mislim da se pisac takav rodi. I to je neka nadarenost. Napisao sam više pjesama o dječijem pogledu na svijet, naročito kada je majka bila u tim pjesmama. Roman „Sablasni šinjel“ je knjiga o mom odrastanju uz majku, ali i samoću. Bio sam posmrče, otac je poginuo u NOB-u, nikada nije pronađen njegov grob. Napisao sam pjesmu „Otac“ koja govori o tom stanju dječaka bez oca. Sve su to snažni utisci kojih se ne možeš osloboditi. Jednako osjećam bol današnjih siročića.
Koje knjige su obeležile Vaše stvaralačko sazrevanje, da li se nekim od njih vraćate, na koji način ih sada doživljavate?
Ove godine objavio sam knjigu u kojoj sam odgovorio na Vaše pitanje, pod nazivom „Moje knjige“, sa podnaslovom „Autobiografija po knjigama“. Deset godina sam pisao te tekstove i objavljivao kod Miljenka Jergovića na „Ajfelovom mostu“. Ali tu nisu stale sve knjige koje su mi bile i ostale bitne. Jer bih onda morao da navedem sabrana djela naših i svjetskih pisaca. Manje sam okrenut savremenoj literaturi, osim onih knjiga o kojima sam pisao prikaze. Tu su moji savremenici, od Ranka Pavlovića, Predraga Bjeloševića. Miroslava Toholja, Nenada Grujičića, kojima sam posvetio veće tekstove o cjelokupnom njihovom stvaralaštvu. Ali, literarni klasici se moraju čitati stalno. Dodao bih tome i grčke filozofe. Uz Homera, oni su temelj našeg pisanja.
„Poezija nije samo u stihovima: svuda se sipa, oko nas je. Pogledajte ovo drveće, ovo nebo - ljepota i život duva odasvud, a gdje je ljepota i život, tu je poezija, smatrao Ivan Sergejevič Turgenjev. Autor ste više od petnaest knjiga poezije, iz kojih prostora dolazi pesma, kome pesnik piše?
Autor sam više od dvadeset knjiga poezije. Posljednje tri imaju sve što ste naveli, prirodu, godišnja doba, vrijeme koje prolazi, lijepe i ružne stvari. Samoća, sama nije lijepa, ali pisac ne može bez samoće. On je sam samoća. Nedavno sam čuo i bugarskog sjajnog pisca Gospodinova, da govori o osami pisca, bez koje se ne stvara. Turgenjev je bio lirik posebnog kova, pa je i na Kočića uticao. Na mene nije. Bio mi je bliži Dostojevski. Njih dvojica nisu se podnosili. Trebalo je vremena da Francuzi prihvate Dostojevskog. Bio im je bliži Turgenjev. Andre Žid je Dostojevskog približio Francuzima. Ponešto od njegovih tekstova sam i preveo na srpski jezik. Francuzi ne vole mnogo ni Andrića. Oni su još uvijek zaljubljeni u turski orijent koji im je donio samo polne bolesti. Karađorđev ustanak bio im je mrzak jer razara ono što su oni voljeli. Ali, oni će kasnije voljeti i sovjetski komunizam. Naprosto, njihovi su intelektualci često dezorijentisani.
Završili ste Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, grupa matematika i fizika, radili ste u nastavi. Matematičari među književnicima nisu retkost: Isidora Sekulić, Mihajlo Mika Alas, Solženjicin, Omar Hajam, Blez Paskal, Ruđer Bošković... Lav Tolstoj je smatrao da je „čovek kao razlomak, čiji je brojilac ono što on jeste, a imenilac ono što on misli o sebi. Što je imenilac veći, razlomak je manji“, da li ste saglasni? Kakve je sprega između matematike i književnosti?
Naveli ste velike ljude koje cijenim, pa sam o njima pisao. Moje dvije knjige koje su nastale kao proizvod poznavanja matematike i matematičara, „Veliki matematičari“ i „Slavni arapski matematičari“, veoma su čitane. Naročito „Veliki matematičari“, koja je imala četiri izdanja i danas se traži kod antikvara. To su priče o velikim ljudima, njihovim životima. Beli Marković, dok je radio kao bibliotekar, preporučivao je čitaocima tu knjigu kao jednu od boljih naših pripovjednih knjiga. I Brana Petrović je volio tu knjigu. „Slavni arapski matematičari“ govore o jednoj civilizaciji koju nismo znali onako kako bi trebalo. Ovih godina ta se knjiga uzima kao literatura na dva islamska fakulteta u Sarajevu. Htio sam da napišem i knjigu o aleksandrijskim matematičarima, kako bih tu matematičku priču zaokružio, ali ne može se sve. Možda sam bio suviše fasciniran Darelovim „Aleksandrijskim kvartetom“.
Dobitnik ste nagrade za životno delo „Mali princ“. Hans Kristijan Andersen, po čijem je danu rođenja ustanovljen Svetski dan dečije knjige, napisao je: „Bajke leže u meni poput semenki; potreban je sami dašak vetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvet“. Kako nastaju Vaša dela za decu, šta ih pokreće, na koji način komuniciraju sa mladim čitoacima koji odrastaju u vremenu modernih tehnologija?
Napisao sam desetak radio-igara za djecu. Tu sam istraživao taj medij, koji se stalno mijenjao. Iz jedne od tih igara, nastao je moj roman „Ivanovo otvaranje“, o slijepom dječaku koji učeći šah uspjeva da izađe iz mraka koji ga je uhvatio u četrnaestoj godini. Za tu knjigu dobio sam 2000. godine najpoznatiju našu nagradu za literaturu za mlade, „Politikinog zabavnika“. Više puta dramatizovao sam za dječje pozorište Kočićeva i Ćopićeva djela. Kada sam primao u Subotici nagradu „Mali princ“, naglašena je moja igra za djecu „Božićna priča, ili Hristovo rođenje“. Ta drama je objavljena i kao knjiga. Srbi se ne bave ovom temom, ostavili su je katolicima. Ja sam jedini napisao nešto što je iznad srpskog Vertepa. Najznačajnije je to što je igrana i u novosadskom „Pozorištu mladih“ sa velikim uspjehom. Na premijeri su bili i crkveni ljudi svih konfesija u Novom Sadu. Zoran Đerić je bio tada upravnik pozorišta i prihvatio je moj tekst i reditelja Luku Kecmana koji je u Banjaluci dva puta režirao tu dramu. Važno je da kažem da se pisanjem za djecu ne udvaram djeci, nego nastojim da moje tekstove jednako vole i odrasli i djeca. Tako je bilo i sa „Dječacima sa Une“, koji su po izlasku bili najprodavaniji u Vojvodini, gdje je bilo mnogo kolonista. Pričali su mi da je cijela porodica čitala tu knjigu, s tim što su bake čitale i plakale. Danas je ta knjiga, uz Ćopića, veoma omiljena kod đaka.
Kakvo je stanje u kulturi u RS, da li su nadležne institucije spremne da finansijski podrže projekte iz kulture, šta bi trebalo menjati?
Ako bih gledao svoj radni staž, onda bi on ukupno iznosio više od osamdeset godina, jer sam stalno bio zaposlen u institucijama kulture i paralalno pisao svoje knjige. Svih tih godina borio sam se za bolje vrednovanje kulture kod zvaničnih finansijera. Ali sam se zalagao da prihvatimo neke dobre zapadne modele, ako želimo da idemo ka Evropi. Poznavao sam dobro istočne i zapadne modele finansiranja kulture, ili odnosa prema kulturi. Prije ovog rata sve to je bilo bolje finansirano. Prije nekoliko godina rekao sam sebi da se više neću miješati u poslove finansiranja, iako me to finansiranje takođe dotiče. Nema koristi. Ostavljam to mlađima, ja ću raditi ono što od mene zavisi.
Da li su u planu predstavljanja Vaših dela na Sajmu knjiga u Beogradu?
Zvanično će se predstaviti sve knjige koje je objavila „Povelja“ iz Kraljeva. Tu je izašla moja najnovija zbirka poezije „Kružni tok“. Drugih zvaničnih predstavljanja neće biti jer neće biti ni mene na Sajmu. Prošle godine je objavljena meni veoma draga knjiga Aleksandra Dime, „Bajke“, kod male ali vrlo vrijedne izdavačke kuće „Odysseus“, u mom prevodu. To je sjajna, topla knjiga, u kojoj Dima, kao i u ostalim svojim djelima, naglašava dobru čovjekovu stranu. Potrebu da budeš dobar, čestit, da bi izašao iz problema u koje si zapao. Što se mene tiče, više neću provoditi dane pod divnom sajamskom kupolom. Ako bude zdravlja, biće još novih knjiga.
Mnogi pisci poput Kiša, Bredberija, Džordža Orvela davali su savete onima koji bi želeli da se otisnu u svet književnosti, šta biste im Vi posavetovali?
Da čitaju, što više, i to one pisce koji su uticali na već spomenute pisce. Moja, već spomenuta knjiga, „Moje knjige“, bavi se upravo tim pitanjem, ili pitanjima. S jedne strane imamo sve više učenih pisaca, doktora književnih i sličnih nauka, s druge polupismenih trabanata. Malo je originalnosti. Imamo književne krugove, ili klanove. S jedne strane su tradicionalisti, koji i dalje pišu po receptu Bogdana Popovića i njegove Antologije. Oni vladaju književnim prostorom. Podržavaju jedni druge, kritikama i nagradama. Ako im nisi blizak, za njih ne postojiš. A nije riječ o neukim piscima. Ipak, budi uporan, siguran u sebe, piši. Vremena se mijenjaju. Doći će neko spreman da čita ono što se danas piše i objavljuje. Nije važno hoćemo li mi to dočekati, važno je da smo napisali ono što smo samo mi mogli da napišemo i niko drugi. Velikim klasicima nisu bili potrebni kursevi kreativnog pisanja. Ima to dobrih strana, ali originalnost se postiže u samoći svoja četiri zida.

Razgovarala: Valentina Novković

O autoru: Ranko Risojević

Ranko Risojević (Kalenderi, 8. avgust 1943) srpski je matematičar, fizičar, istoričar matematike, književnik, prevodilac, direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske i član Senata Republike Srpske.

Biografija
Rođen je u Kalenderima kod Kostajnice 1943. godine. Završio je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, grupa matematika i fizika. Radio je kao profesor matematike i fizike. Bio je urednik Glasa Srpske, i urednik časopisa „Putevi“, „Univerzitetska biblioteka“, i „Osvjetljenja“. U periodu 1988-1990. je bio direktor Narodne i univerzitetske biblioteke „Petar Kočić“.

Bio je direktor Galerije likovnih umjetnosti Republike Srpske. Do sada je objavio oko pedeset knjiga, od čega deset iz oblasti poezije i proze, zatim pet dramskih tekstova za djecu i dvije drame za odrasle, i desetak radio igara. Njegovo djelo „Ivanovo otvaranje“ je od strane žirija proglašeno za „knjigu 2000. godine za mlade“ u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Član je književnog Organizacionog odbora za dodjeljivanje Kočićeve nagrade, koju dodjeljuje zavičajno društvo „Zmijanje“ i grad Banja Luka, i član Organizacionog odbora Kočićevog zbora. Ranko Risojević je član Društva bibliotekara Republike Srpske, te Komisije za međunarodnu saradnju Društva bibliotekara Republike Srpske. Jedan je od članova Fondacije Jasenovac-Donja Gradina. Bio je u sastavu Redakcionog odbora za izdavanje sabranih djela Petra Kočića. Potpredsednik je Društva članova Matice srpske u Republici Srpskoj, i njegovog Upravnog odbora. Dobitnik velikog broja značajnih nagrada.