Stranci, samo stranci

Požrtvovano se traži čovjek u čovjeku, da bi oprao svoj blatni otisak vlastitog obraza u razmučenoj skici odraza svih stranaca. Netko je jednom rekao da smo svi braća... Krv se tada nije svetila prolijevanjem niti miješanjem s istim onim blatom na licima; na obrazima; na sjenkama “čovjeka“. Da, nekoć bijaše i mudraca i aorista. Sada su to priče za malu djecu i precenzurirana preseravanja mnogih kvazi filozofa. Filozofija nam je zasjenila brbljanje praznog mraka u četiri zida. Brat brata ne pozna, osim u olajavanjima za leđima, tad su svi pročišćeniji od najbistrijih mudrolija, ma pardon, nećemo se  igrati ofucanim paradoksima - čovjek je izgubio sliku vlastite samosvijesti u lavini idiotarija 21. stoljeća - selfi postadoše jedina sveta ikona! Nema više klanjanja ni idolima... Ali mukanje je itekako postalo popularan jezik i među ljudima, a ne samo “svetim kravama“. Interesantna je i informacija da krave sa različitih krajeva svijeta ne razumiju jedna drugu, jeste li znali to? Pretpostavimo da je i mlijeko koje daju zasigurno drukčije, ali sve mora da započne negdje puno dublje... Jer iz naše male oskudne čovječje perspektive rekli bismo da su sve krave iste; iliti ga “rekoše nam da smo braća“, a eto, one iz Japana ipak ne razumiju recimo ovo hrvatsko ‘muuu’... Stranci. Potpuni stranci! Ma zamisli... I tko bi ga znao jeli do trave koju pasu ili do seljaka (japanskog, srpskog ili američkg...) što ih vode na livadu...je li do sunca? Pod kojim kutem pada, s istoka ili juga - iste kugle - što u vrijeme mudraca misliše da je ravna ploha. Tko to zna... Biće da se i krave među sobom dijele po nacionalniostima, rasama i vjerama. Možda ovisi o boji točaka, ma... Parodija puna stranaca. Filmsko platno vanjskog kina umjetnog neba. Asocijacija. Selfi potpune smijurdije nad ikakvim vrijednostima. Selfi u miljardu verzija, jebeš braću ikakvu... Vidite, mali iskompleksirani ljudovi žive u zabludi do smrti, lažu se u objektivu koji drži njegova vlastita ruka, s tisuću lažnih osmjehnutih poza misli da svijet zavarava... I tako jedan za drugim , jedan do drugoga. Četa stranaca il’ braće, njima je svejedno... Svi rade isto, potpuno naopako i krivo. Sebi se diče, prostirući svak sebi crvene tepihe, želeći zadobiti divljenje mase - a masu čine isti takvi idioti, što isto to rade sami za sebe. I nitko nikog više ne primjećuje, osim u smijanju i olajavanju iza leđa - u krug i do beskraja. Očaj očaja. U ogledalu u svojim očima trebalo bi ugledati najvećeg stranca, kojem nitko izgleda više ne želi stati na kraj. Taj stranac sa blatnim obrazom opet bi mudrac postao, kad bi si priznao da je pun kompleksa i mana, i da nije bog iznad ostalih bjednika, jer nema milijardu bogova... Da je sam sa sobom jednak svim ostalim lažnim osmijesima i da nitko nikog tu ne zadivljuje osim što se međusobno podupiru u beskrajno oglupljivanje. A onda, nakon iste te priznaje, trebalo bi stati pred prvim “strancem“ na ulici - koje god boje, jezika i vjere... I pogledat i njega u oči. Iskreno, bez maske, bez blata, bez osmijeha. Miran bi ostao u dubokoj čulosti, jer bi spoznao... Isti smo, isti... Svi smo prokleto isti. Svak diči “ja“- koje najmanje i pozna, svak blati drugoga - u kojem treba pronaći upravo svoje ponizno i skromno “ja“. Lice. Odraz. Zabluda bez šanse za uskori oporavak. No smijat će se skromni, kažem vam... Plesnut će nebo kad mu dopizde naše smiješne cenzure... Plesnut će tamo gdje najviše boli, budite sigurni. Pa će umjesto mora selfija, ostati ljušture nijemih budala. Zašutit će i sveta kamera, a crveni tepih postati ruglo bez sjaja - pista cirkusanata i klauna sa lažnim suzama, umjesto ikakvog osjeta. Eto, stranče, volim te k’o brata. Nego nisam na tom putu... Dok ne umrem, pokušavat ću spoznati samo jednog stranca; ovu budalu što me svaki dan oči u oči, gleda iz ogledala.

Antonia Padovan