Foto: 
Danila Maltsev

Prvi septembar

Valjda se još samo roditelji prvaka raduju, donekle, početku školske godine. Svi ostali učesnici u obrazovnom procesu toliko su temeljno ubijeni u pojam, da već s kraja avgusta dobiju hroničnu dijareju, koja ne prolazi do sledećeg raspusta.

Ako hoćeš da ti umesim čoveka po želji, daj mi dete.

Ako hoćeš da ti oblikujem stado po želji, daj mi da sprovodim reforme školstva.

Ne pamtim da je postojala generacija đaka koji nisu bili zamorčad za temeljne, suštinske i inovativne reforme. Te reforme u nas, međutim, čak nisu ni sprovođene sa nekim planom i ciljem, nego kad se njima digne – a diže im se neprestano. Jebozovna smo mi svetina. Uglavnom, sprovođene su zbog toga što se školstvo finansira iz budžeta, i što je baktanje njime isplativ posao. Neko te postavi na odgovarajuće mesto, ti arčiš pare i igraš se Boga ili nekog mitskog bića nižeg reda. Mnogo je tu zgodnih mesta gde se partijski fikus može posaditi – tu je i izdavaštvo, i autorstvo nad školskim udžbenicima, i avansna kupovina školske lektire, i testovi , vežbanke, priručnici za polaganje završnih ispita, školski izleti i ekskurzije, i čitavo Ministarstvo prosvete od čistačice, preko savetnikovog savetnika i asistentovog PR menadžera, nadzornikovog posilnog, do Verbića.

I demijurg Vučić, jasno, bez kojeg svet ne bi ni postojao.

Vučić kaže da ne zaslužujemo besplatne udžbenike, zato što smo išli na more. Evo, mi nismo išli na more, a udžbenike smo platili, unapred. Hoće li sad Vučić to da nam refundira? Ah, da, ne može, on mora da čuva sinčiću za školarinu u najskupljoj privatnoj srednjoj školi; naslednik se takođe isprovađao carski po Budvi, ali umorilo se dete od gruvanja, nije mu zameriti.

S kojim pravom premijer gura nos u naše novčanike i određuje šta su opravdani troškovi? Dogodine će, može biti, kazati da besplatne udžbenike ne zaslužuju deca sa šlaufčićem oko stuka, jer je očigledno da roditelji troše previše na hranu.

Ne moraju udžbenici da budu besplatni, ali moraju da budu svakome dostupni. U onoj Jugoslaviji njihova cena je bila zanemarljiva, polovni su bili džabe i nisu se razlikovali od škole do škole i od godine do godine; deca iz siromašnih porodica imala su sve moguće olakšice, od udžbenika do gratisa za školske ekskurzije.

Osnovna škola je obavezna. Zašto onda roditelji treba da bankrotiraju da bi opremili decu za nju? Srednja škola, doduše, nije obavezna, ali ona osposobljava za svako buduće uhlebljenje, pa je podrazumevajuća u dvadeset prvom veku. Ipak, ministar Verbić drugačije veli. Dobro, i za srednje stručne škole potreban je određeni nivo znanja koja deca treba da steknu u osnovnoj školi – ali zašto su škole tako očajne, da deca ne postižu ni taj minimum? Ono jes’, ako vam za posao portira u Babušnici treba aktivno znanje dva svetska jezika i master nekog od društvenih fakulteta, zašto onda za posao automehaničara ili armirača ne bi bilo neophodno devedeset bodova na testu?

Za Verbića kažu da nije glup i nesposoban, oni koji ga poznaju iz stručnih krugova. To onda znači ili da je dupelizac, ili ucenjen ili prosto gnusni elitistički kreten (on je, pak, svoje obrazovanje stekao u jednom demokratičnom školstvu, koje je svima davalo jednake šanse). To što Verbić tumači kao podizanje nivoa znanja i put ka obrazovanijem stanovništvu, u praksi će značiti da će osnovnu školu moći da završi samo onaj ko ima pare ili vezu. To u praksi znači užasnu stratifikaciju društva i socijalnu pokretljivost  žabokrečine. Džabe nekom siromašnom detetu iz unutrašnjosti sav trud: knjige koštaju, pribor košta, muzičke škole koštaju, takmičenja koštaju, škole jezika i sporta koštaju, dodatni časovi takođe, putovanje do škole košta, stanovanje u drugom gradu košta; a treba doći do zaposlenja brzo i pomoći roditeljima, sestrama i braći. Jeftino i svima dostupno školstvo je pomoć pre svega takvoj deci; i onoj veoma talentovanoj, ali i onoj prosečnoj – da u potpunosti ispune sopstvene mogućnosti, što za društvo u celini može biti samo od koristi.

Ali boli njih ćošak za nas. Oni imaju privatne škole i “Magatrendove“, siguran posao i lažne doktorate; a ako se sluči da su im deca stvarno bistra, mogu da im plate koji ’oće univerzitet.

Pa ih vi pustite da se igraju i dalje. Kako kažu Manicsi – ako ovo tolerišete, vaša deca će biti sledeća.

Stigli su do dece.

Iva Radović

Komentari

Komentari