Jalta i Teheran
Foto: 
Eric Fischer

Jalta i Teheran

Prateći na ekranu vojnu paradu, u jednom trenutku sam se osetio  kao davnih sedamdesetih. Doba zla. Doba Ustava iz 1974. i „hrvatskog proleća“ pre njega koji su doneli crne devedesete.

Zatro se tada slobodarski duh koji je počeo da provejava svetom, od protesta protiv rata u Vijetnamu, osvajanja svemirskog prostranstva, rok muzike koja je u ritmu nosila slobodarski duh, studentskih manifestacija u Parizu, Pragu i Beogradu i naravno velike manipulacije na „Petlji“ kada je „doživotni“ kupio još par godina apsolutne vladavine našim životima.

Vodili su nas na parade i sletove uparađene plavim kapama sa petokrakama i crvenim maramama, ko marvu na pojilo. Nama je bilo lepo, jer nismo išli u školu. Ništa nismo znali. Bili smo mali, bili smo mladi, glave su nam bile pune snova. I onda je prevarant umro. I srušila se kula od karata. Srušila se tvorevina  podignuta na lažima i prevarama: „bratstvu i jedinstvu“. Neko zamahnu i nožem izvadi i oko i zenicu. I sačuva je za sebe, kao amanet koji je prevarant u svojoj samovolji prizivao, ili kao morske plodove koje opisuje italijanski književnik Malaparte u delu „Kaput“.

I pričali su nam bajke. Krvave i ostale. Za tu krvavu koja je koštala života dece i ljudi Kragujevca i dan danas u Srbiji se ne zna razlog. Ne zna se da je banda partizana napala, ubila i ranila nekoliko desetina nacističkih vojnika u selu Bare izmedju Kragujevca i Gornjeg Miulanovca. Ili se zna. To. A ne zna se da su im bolesni umovi isekli polne organe i stavili u usta. Uredni nacisti su to lepo uslikali i poslali za Berlin. A naređenje iz Berlina je glasilo: 100/1 iliti 50/1 u slučaju ranjenog nacističkog vojnika. (Ali nismo jedini. I Francuzi su u Oraduru na Glanu platili životima civila u neproporcionalnom odnosu, ali u bitnoj meri manjem, jer njihovi komunisti nisu bili bolesnog uma). I onda je došlo do odmazde. Na hiljade civila Kragujevca svih uzrasta je dalo život. I ja čekam odgovor na pitanje kome je to išlo u korist. I nisam jedini.

Išlo je u korist onima čiji cilj nije bio borba protiv okupatora, već dizanje ustanka u cilju otimanja vlasti. Po paroli „što gore to bolje“. Narod je bežao od odmazdi po Srbiji, Bosni, Hrvatskoj, to jest po delovima tadašnje Jugoslavije. A taj narod je bio srpski narod. On je plaćao cenu nacističkih odmazdi sa koje god strane da su dolazile. Od nemačkih, hrvatskih, bosanskih, albanskih ili mađarskih nacista.

Svet je za to vreme kovao planove. Sa ili bez nas. Ionako taj rat nije bio naš. U njega smo sve uneli i sve izgubili. Državu, inteligenciju, društveni  sistem, narod i zemlju. Mi. Srbi.

Na Jalti je 1943.dogovorena podela Balkana na interesne zone između Amerike, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. Zapadni Balkan, tj, Jugoslavija je po tom planu trebala da pripadne zapadnoj interesnoj sferi, Bugarska istočnoj. Grčka je trebala da se podeli 50/50%. Jugoslovenska vlada u Londonu je bila legitimni predstavnik Jugoslavije, a njen zastupnik na terenu je bio Generalštabni oficir, bivši vojni ataše u Bugarskoj, general  Dragoljub Mihailović, na čelu Jugoslovenske Vojske u Otadžbini. Zapadna koalicija je trebala da izvrši invaziju na Balkanu i odatle počne sa oslobađanjem Evrope.

Na insistiranje Staljina, zapadni saveznici traže rešenje da olakšaju istočni front. Čerčil predlaže Grčku jer se plaši da bi mogla da padne pod komunistički uticaj,preko koje bi se stiglo u Jugoslaviju gde 2 antifašistička pokreta čekaju spremni za pozivanje na opštenarodni ustanak i oslobađanje zemlje od okupatora. Ruzvelt se protivi tom izboru i predlaže Italiju kao najslabiju kariku u nacističkom bloku odbrane, a i iz praktičnog razloga blizine severno-afričkog ratišta gde su zapadni saveznici potukli nacističko-fašističke trupe,  i u Italiji je došlo do svrgavanja Musolinija. Ove stavove potvrđuje konferencija u Teheranu s’kraja 1943. gde tadašnji „veliki“ ovog sveta: Staljin, Ruzvelt i Čerčil odlučuju o budućnosti planete i interesnim zonama.

U toj piljarskoj trgovini, „ti meni, ja tebi“, Jugoslavija je dodeljena sovjetskoj interesnoj zoni i od tog trenutka počinje napuštanje legalnog JvuO  i naoružavanje i opremanje komunističkog pokreta. JvuO opstaje u Srbiji kao najača organizovana vojna snaga do jeseni 1944. Učestvuje u oslobađanju Kruševca, Višegrada, Valjeva ... Od nacističkog okupatora, do pred pred sam ulazak Crvene Armije u Jugoslaviju.

Međutim, sovjetske snage hapse oslobodioce ovih gradova i iste predaju komunistima u ruke, koji  iza sovjetskih tenkova ulaze u Beograd 20. oktobra 1944. A za njima i „doživotni“ koji je pobegao iz Drvara na ostrvo Vis, a odatle u Moskvu da bi se vratio uz pomoć sovjetske vojne sile.

Sovjetska Crvena Armija nastavlja svoj pohod kroz ravnice Vojvodine i ostaje upamćena po silovanjima i zulumu učinjenom civilnom stanovništvu. Nije se ni čuditi tome znajući da je u toj vojsci bilo i Čerkeza, Inguša, Ukrajinaca, Čečena, Mongola, a naravno i Rusa. S’razlogom je Putin 16. oktobra 2014 na pomenu „Oslobodiocima Beograda“u knjigu utisaka napisao sovjetski i jugoslovenski, a ne ruski i srpski.

I Beograd, a sa njim i Jugoslavija su zamenili nacističku, komunističkom okupacijom. I došlo je do likvidacije na desetine hiljada građana po celoj Srbiji. Na primer, mi u Kraljevu imamo najmanje  dva komunistička stratišta od kojih je jedan na obali kraj Ibra, ispod teniskih terena, a drugi na Ratarskom imanju.

Naravno, istoriju pišu nametnuti pobednici, ali potraga za istinom nikog ne amnestira spoznaje, posebno danas kada su sve arhive iz tod perioda otvorene i dostupne da u nju zaviri i progleda.

Sloboda ili Smrt!

Dragan Pajović

Komentari

Komentari