Foto: 
Zoran Petković

Pokloničko putovanje u prošlost

Kada sam, pre više decenija, napisao "nama točak istorije šlajfuje u mestu, jer je ova zemlja natopljena krvlju", nije mi padalo na pamet da postoje i drugi razlozi proklizavanja. Na primer - vazelin?

Jučerašnja poseta druga Putina, masovno okupljanje ushićene (ili navatane) gomile, facijalni grč na licu našeg predsednika, TV kanali koji su (osim boje i pravoslavne scenografije) podsećali na prenose Titovih govora iz 60-ih i 70-ih godina prošlog veka... Definitivno, točak istorije šlajfuje!

Ono što je trebalo da bude protokolarni susret dva predsednika (da ne kažem državnika), pretvorilo se u "paradu pijanstva i kiča". Umesto votke ili šljivovice, umesto "socijalističkog internacionalizma",  umesto "teorije ograničenog suvereniteta", religija (nekada "opijum za mase"), korišćena je kao građevinski materijal za javno cementiranje "vekovne veze dva naroda". Slatko pravoslavlje diglo je šećer u krvi sledbenika kulta ličnosti, a trobojne kockice u mozaiku su se složile... Srbija je od suverene države pokazala da može lako da postane, ako ne "ruska gubernija", onda ono što je izbegla 1948 - cigla u istočnom bloku.

Ustvari, preterujem!

Vladimir Vladimirovič je, sa svoje strane posmatrano, imao običnu, sedmočasovnu šljaku na poslovima i radnim zadacima prezidenta velesile. Njegova „pokeraška faca“ kazivala je da je došao tek da odradi zakazano rukovanje, polaganje venaca, potpisivanje onoga što su ruski biznismeni (termin „tajkun“ je rezervisan sa domaće neprijatelje) već dogovorili…

Sa naše strane gledano, (pogotovu kroz kamere režimskih televizija) ovo je bio istorijski događaj.  Šta, istorijski...! Ovo je, uz prateću religioznu ikonografiju, bilo ukazanije Svevišnjeg Spasitelja, voskrsenije Sv. Josipa Visarionoviča,  vozdignuće neumrlog kulta ličnosti... Razdvajanje mora je, iz objektivnih, geo-političkih razloga izostalo, ali reka hodočasnika (ukorićena hiljadama autobusa) slila se pred Hram da čuje Reč Njegovu. Umesto jedne, čula je tri:

„Hvala na prijateljstvu“…

Toliko? Hm…

I dok je masa sledbenika možda razočarana izostankom grmljavine iz ustiju Svemogućeg Putina i munja koje bi spalile administrativne granice, naš predsednik nije skidao blagoteleći osmeh sa lica.

A kako i ne bi! Učešće kolege iz Rusije na njegovom prvom predizbornom mitingu, masa ljudi koju ne bi uspeo da izbroji čak ni ministar policije, značka „primeran vazal“ na grudima (trampljena povoljno za štene) pokazju da je ova poseta vrlo, vrlo uspešna. Ugovoreno da cevka prođe kroz naš atar, železnice (valjda i rampe?) će biti modernizovane, дигитаљная – brn, brn – работа će da se dobaci do Sibira…

Ipak, najveći uspeh postignut je u oblasti poljoprivrede. Umesto izumrle „ljubičice plave“, koja je posađena u „Kući cveća“ 1980. godine, umesto njenog degenerisanog izdanka koji je završio u požarevačkoj bašti, dobiće, iz prve ruke, pelcer genetski modifikovane biljke sovjetskog kulta ličnosti. 17. januar 2019 je istorijski datum. Tog dana je Josif Visarionovič Putin promovisao Malog Aleka u Aleksandra Šešeljeviča Broza. Zapamtite dobro Vučićev osmeh - osmeh štreberčeta koje je dobilo peticu iz doživotnog vladanja - trebaće vam!

Simbolika toga da umiljata balkanska pudlica poklanja ruskom hrtu štene šarplaninca ima više strana. Od toga da je Šar-planina deo Srbije, preko toga da „šar“ najbolje opisuje šarenilo političkih pogleda S(tranke) N(eprincipijelnih) S(ledbenika),  pa do toga da ovčarski psi služe za to da se ovce (pogotovu one sa pravom glasa) dovedu u red.

Narodna mudrost veli da umiljatost kod jaganjaca obezbeđuje pojačanu ishranu. Sa te strane Vučićevo umiljavanje i Istoku  i Zapadu (pogotovu  ovo putinofiličarsko) trebalo bi da pokaže da su Srbi batalili ispraznu kurčevitost koja na kraju završava u sopstvenim kvavim šuljevima. Narodi oko nas su, uz „Danke dojčland“ i celivanje mokasina na apačkim helikopterima, uspeli da od velesila iskukaju mnogo toga, redno je da se i mi ogrebemo za nešto.

Zato me je stvarno šokiralo kada su, par dana pre pokazne vežbe „Ай лав Путин“, šok*-Tači i šok*-Haradinaj rekli „istorijsko ne“ mister Trampu! Pre neki mesec – dan žalosti u Takozvaniji zbog smrti Drtavog Buša, a sada… ljelje… oćem kurčim, drug komandant!Nećem skinem taksa...
(*Za one koje je mimošla privilegija vojnog roka u šlemu sa petokrakom: „šok“ = „drug“, na alb.).

Otkud, dakle, iznenadna erekcija u kičmi američkih vazelinaca? Dobili državu, dobili vojsku, pa sad nezahvalni šarplaninci reže na ruku koja ih hrani! I oblači u maskirno…!

Odgovor na Haradinajevo iznenadno „oslobljavanje“ takođe leži u prošlosti. Osim Slobe, i Tači, i Haradinaj su bivši – Titovi pioniri. A pionirska marama, bez obzira kako labavo vezana, uvek naknadno smanjuje priliv krvi u mozak. Pri tom je smanjena sposobnost razmišljanja, ne i sećanja. A u tom sećanju, drug Tito je istorijska gromada koji, kako bi u Je-Ne-A rekli – ne jebe živu silu! 1945. sa ruskim tenkovima iza sebe okrenuo se „trulom Zapadu“ i rekao, citiram: „ko vas jebe, mamu vam američku“.  Tri godine kasnije, sa 6. američkom flotom u vodama plavog Jadrana (i famoznom teheranskom Staljin-Čerčil salvetom - „Jugoslavija 50:50“) okrenuo se Staljinu i dreknuo: „marš, ne diraj mi vlast, ti, brkata sibirska svinjo“. A onda se obratio našim narodima i narodnostima: „Jeste videli ko je najjači? Iznapsovao sam se najmoćnijim velesilama i niko mi ništa ne može!“

Time je kult nepobedivog i nesavitljivog vođe ukucan u temelj kolektivne svesti svakog kurčevitog i kuroljubivog naroda na ovim prostorima. I dok su decenije bolne dresure kamdžijom istorijskih poraza omogućile našem narodu da najzad prihvati ono „mi smo mali narod“, Šiptari, bez obzira što su još manji, to još nisu spremni da čuju. „Carska se ne poriče“, a podanici sa kečićima još uvek nisu dobili po glavi (stanovnika) dovoljnu dozu vaspitnih mera. Povlačenje taksi uslediće tek posle povlačenja ušiju, a ono je već počelo. Uskraćivanjem američkih viza, vladarima Takozvanije je poručeno: no, no… ko se igra Slobe, završi u Hagu!

Dakle, između ljigavog uvlačenja Putinu i „Priština se savijati neće“, treba valjda izabrati – srednji put. Put normalne saradnje gde neće biti međusobnog ponižavanja, ali ni kolona autobusa radi i klicanja Vo(lo)đi. Da buduće posete liče, recimo na: posetu Angele Merkel Slovačkoj, posetu Trampa Engleskoj, posetu Putina Kazahstanu…  Da ljubav prema tuđim vladarima, pa i ljubav prema sopstvenim, zauvek napusti bolesne predele protiv-prirodnog bluda.

Komentari

Komentari