Na kolac svog šarenila

Sito i rešeto. Prepolovljeni mozgovi u maršu pištavih glasova na ulicama bezdana i sjećanja. Jeli sivilo urođena mana čovjeka? Nešto kao savjest za koju nam rekoše još kao veoma malim naivnim bićima (jer tad smo još donekle neispranih mozgova) da je unutrašnji glas od Boga, ali vele velikani prekriženih dlanova sa uzdignutih oltara i zlatnih tronova; da je taj glas vječna jeka upozorenja što ti prijeti i podsjeća 'bio si loš', 'to ne valja', ' nek te bude strah', 'nek te bude sram'... Jebala vas takva učenja. Jebala vas takva savjest i takva sivila. Sito i rešeto. Prođi ga sam, čovječe- druže- budalo poslušna... baš tu negdje u  centru svih svojih balansa; u grudima- gdje su te savješću plašili, u mozgu – tom predivnom neotkrivenom organu na kojem su se mnogi nasukali. Jednom sam pročitala riječi velikana. Jednom zapisala riječi mudraca. Jednom o njima promislila. Pred oltar ne trebam, a ispovjedaonicu ostavljam uzornim bakicama koje ionako ne bi znale bolje od toga. Što je zlo- od zloga je, što je dobro – od boga je. Gdje vam se, molim lijepo, u to uklapa lavina sivila koja teče u slapovima ovog vremena; kroz ekrane crnih lista crnih kronika, kroz mikrofone s prigušivačima za priglupe i razglasom za nepopravljive, kroz uši, oči i valjda same udove preplašene nacije u zaostanku evolucije. Ma hajde reci mi pope, ti velika vođo, ili ti – pod kravatom skriveni lopužo; recite mi da će se bog ljutiti jer mu 'b' pišem malim slovom baš onda kad zalomim psovku iz rukava na sljedećem uglu prije skretanja svojih zareza. Ne, neće se ljutiti, i zajebi pope... Tvoje su psovke veće od svake moje svakim putom iznova kad iscrpljenim bakicama uzimaš zadnje kovanice u ime neba koje te sigurno za to ne treba... svaki put kad nikne nova presveta tvorevina zlatnih građevina od uloženih milijuna iz đepa naivaca prepolovljenih mozgova i preustrašenih duhova... svaki put kad pod 'grijeh' trpaš sve više budalaština koje nikad nisi našao u svetim knjigama, ali itekako prolaze pod vene; pod kožu i u podsvijest kao nova doza straha u malim jadnim tek ispovjeđenim glavicama. Njih mi je žao, njih ne opraštam lako... Ipak pope, tko sam ja da ti sudim, ali... Alo, ima i nas ludih, znaš? Ima i nas budnih, da, da... Sito i rešeto. O onima u kravatama nemam više niti želuca, a ni dovoljno smisla za crni humor da bih uopće više žvakala. Ma blagoslovili vas dnevnici i televizija, blagoslovili vas sabori i sva crna kronika! Ne hvala, nisam iz tog univerzuma. Žao mi samo bezdana i sjećanja što su zapeli na kanđama tih vaših osmišljenih šuljanja u ionako prepolovljene mogućnosti osvještenja čitave vrste. Mutirana dvonožna pištava pojava. Ma zajebi...nabijem na kolac svog šarenila i prošetam dalje...eno šuma! Eno boga moga! Eno pogana, cigana, klošara, ribara, pijanaca, veselih ubica loših zakona, nasmijanih revolveraša s metom za bolje sutra. Moja ulica je predvečer tiha i nimalo sablasna. Moje su misli uvijek topla postelja iskomešanih pozitiva i iz najcrnijih crnila. Odavno sam se naučila ispovijedat bogu lice u lice sa svim milijunima svojih prljavština, bez ičijeg prisustva – tišina, on i ja. Znate što? Itekako pali, itekako uspijeva, itekako sluša i itekako oprašta. Nemam ni savjesti ni strahova da bih zlato s oltara lizala. Sito i rešeto prolazim u svojim grudima, uspješno i slavno, al' za sebe samo. Nemam potrebe da se hvalim nadahnućima niti kurčim duhovnim postignućima. Nemam ni muda reći da sam pravednija od ijednog 'nitkova' iza rešetaka isto kao ni onog u fotelji okruženog diplomama.  Svakome svoje. Još jedno započeto pitanje iskovitlane treperavosti polu-odgovora... Je li sivilo urođena mana čovjeka? Nabijem na kolac svog šarenila kao još jednu nijansu između prožvakanih strahova-sramova i novog marša mojih psovki-zareza. Dižem pozdrav, drugoga ni nemam; sidro ostavljam gospodi s jahtama, a kapu ipak gospodinu čovjeku nekog izumrlog doba. Anarhija i aristokracija. Amen i aleluja.

Antonia Padovan