Slojevita budnost

Voljela bih da mogu jednostavno objasniti. Istinu. Cjelokupnu. Onu što se ne nalazi u knjigama niti se nauči uopće ikada... Već onu što je usađena u nama, teško je objašnjiva, nema riječi i gotovo da je tišini sličnija, ali je neporecivo tu. Tu... u umu i grudima bez točnog definiranja položaja; bez točnog preciziranja dal' ju osjećaš ili jednostavno „znaš“.

Voljela bih da, gledajući nogometnu utakmicu, dnevnik, razno-razne ТV emisije i šouve, svatko vidi barem onoliko koliko i ja... Enormnu količinu apsurda što je bezobrazno umješan u svaku od tih smjernica, a da istodobno što ga više razotrkivaš, uvjerljivo čutiš neki „smrdljiv“ trag da taj apsurd nije kraj. Ne, ja ne mislim da je on na vrhu piramide shvaćanja, niti da je medalja „samo“ dvostrana. Moja su me razmišljanja često navodila na svakojake sorte laži , da bih njima zapravo brže dolazila do novih argumenata za obranu istine. One... duboke i sveopće. Iako je masa zaslepljena globalno, ipak je mnogima upravo subjektivnost ona mrena što im brani da vide širu sliku svega. A ta slika je, bojim se, beskonačno široka. Uzmemo li objektivnost kao prvu zapovijed i pravilo vlastitog duha i uma prije nego li započnemo ikakvu dubiozu ili zaključivanje, medalja zamalo pa da postaje okrugla. Istina dobiva toliko mogućnosti, a apsurdnost svijeta u kom živimo naizgled postaje tek zabluda kojom nas drže pod „masovnom hipnozom“. Tako  oni „probuđeni“ ponekad postaju najzasljepljeniji, jer nerijetko zapnu na nekom stupnju ogorčenja i bijesa kad im se ukaže „objektivna“ slika svega. Ali objektivnost je time opet u okovima, a tad „budni“ postaje nova sorta ovaca kojima očajno pokušava objasniti tragičnost šire slike svega.

Voljela bih da mogu reći kako na nekom stupnju objektivnog razmišljanja dođe taj spasonosni ćas u kom znaš da si istini prišao konačno bez preostalih zamki i upitnika... Ali, objektivnost je recimo tako isto što i apsolutna sloboda. Apsolutna sloboda u najmanju ruku je isto što i potpuna istina. A istina? Istina je onaj najdublji smisao svakog smisla, ostavljen od Boga nama smrtnicima da ga tražimo do vijeka... Ludeći, pateći, pokušavajući... A onda spoznavajući da živ čovjek do nje nikad možda neće ni doći. Zašto? Zato što za svaki prijeđen korak bliže k njoj, ti se sve više izdvajaš... nadilaziš i apsurde i okove edukacije i evolucije... Zadireš sve dublje u duh, a slojeva kao da ima sve više i više. Zbunjen na mnogim prekretnicama, sve se češće pitaš ima li kraja, ili je put ka istini samo put ludila... Jedna fraza svima poznata ukratko je to objasnila riječima: „znam da ništa ne znam“, i to je korak do kojeg dođe zasigurno omanji broj pojedinaca. Ali ima li pravog Kraja? Voljela bih reći da su mudrovanja smislena, i da je svaka izdvojenost siguran put za raj. No bojim se da svi stojimo na svojim pragovima i čekamo čudesna spasenja. Apsurd nogometa. Dvadeset i dvije budale prepune para i materijalnih bogatstava kojima se divi i klanja cijela nacija, cijela kugla ovosvemirska, cijela hrpetina zaluđenih „individua“ zapelih na sljepom raskrižju apsurda. Dvadeset i dvije budale ganjaju okruglu igračku za slavu i čast lažnih bogova da bi tisuće i tisuće malo većih ili manjih budala klicalo s tribina, slavilo postojanje apsurda. I reče šapat iz daljine – aleluja. Novac onih bez kruha za nezasluženu slavu i preseravanje u istim tim novcima na hrpi onih što kruha nikad nisu bili gladni. Negdje djeca umira. Nekima zvuči ko ofucana fraza. Negdje postoji pravda. Nekome zvuči ko obečana idiličnost za utjehu posljednjih sanjara. Istina. Ona je u nama. I apsurd je samo jedna stepenica na kojoj mnogi padaju... A samo trebaju nastaviti gledati – ne dopustiti ogorčenosti da ih pojede i zarobi. Jebeš nogomet i politiku... Ima nešto dublje od toga. Ima mnogo mnogo toga iza zavjesa „budnosti“. Masu je najlakše kontrolirati. Kakva god da bila... Navijačka, politička, religijska, umjetnička... Bilo kakva, masa je podložna sljepilu i hipnozama. Sloboda. Sloboda je ono što kljuća u svakom od nas kao tihi vulkan željan erupcije, ali s nedovoljnim nabojem. Sloboda je ta istina. Ona je taj smisao. Ona je kljuć. Ali... upravo nju smo od pamtivijeka pokušavali pridobiti pogrešnim sredstvima – pripadajući masi na ovaj ili onaj način – misleći kako trčimo u pravom smjeru za pravim ciljevima. Ne...ne bih rekla. Nešto je pogrešno od početka. Slobodan čovjek je možda ideal a možda iluzija. Ali takav može biti samo sam. Sam. Svaki za sebe. Sam. Voljela bih da znam...

Antonia Padovan