U molitvi bez dodira

Molitva. Mora biti svježa...

Sunce je noćas zaspalo u krivom položaju i buni se čitavo jutro kako mu trnu obrazi. Ne zna objasniti, zapadnoj strani poluistočnog obzora doline suza, da iako obrazi na prvu misao nićem ne služe, ono ih treba i više no što pokazuje. Danas ih ne osjeća. Danas je smušeno i paše mu svaka pauza što mu je oblaci podare bez najave, da se iza njih malo sakrije... da odahne. Zamišljeno je i nije mu do sijanja. To ne priliči suncu. To ne priliči magiji što mu je dana od vijekova do vijekova. Zna onaj što ga u san potjera... mjesec, mjesec dobro zna koliko su gorka ispijanja nakupljenih kapljica sa obraza onih u tužnim dolinama. Zna, ali nema druge mogućnosti govora, osim svojih tihih molitvi koje šapuće kroz srebrenkast vir svog sjaja onda kada sunce zadrijema. Šapuće bez stajanja za udisaj i izdisaj... šapuće bez zamaranja o jačini svog odjeka, i dal' ima još onih što čuju kada nitko više ne sluša. Suncu u san dobaci tek nekoliko natuknica kao mantru za dobar predstojeći dan. Oni su u vječnoj ljubavi bez dodira. Onoj najneobjašnjivoj, ali nekako najsnažnijoj. Ne krive nikoga, čak ni onda kad se sumrak i zora u dosluhu narugaju obojici, pa im ne dopuste pravodobne izmjene.

Molitva, ona mora biti smireno bezvremenska, tečna u svojoj statičnoj tišini...

Jer iako definicije mnogo toga zapravo stavljaju u okove, definicija molitve je ipak nekako pogodila u srž same čari molitve, a opet je dovoljno jednostavna da joj ostavi mjesta za neograničeno širenje svoje lebdeće neopisive funkcije. Dakle, ona je razgovor, ali razgovor s nekim tko priča na tisuće načina, ali nikako nužno riječima... Shodno tome, i na onome tko moli ostaje ta čarobna i posve duhovna „dužnost“ da ne pusti samo maštu na ispašu kako bi posve ležerno i prirodno bio svjestan svog sugovornika – u ovom slučaju ; nevidljivog, ali jezovito prisutnog, već davodi dijalog duše, dijalog savršeno izbalansirane količine misli, osjeta, znakovlja... U molitvi ne smije biti krivca, suca ni porote. Ona je precizan spoj istančane granice svega. Kao balans šarenila, ujednačenost tonova, nemogućnost i svemogućnost svega i ničega. Neopipljiva, a u onoj spontanoj nirvani što nerijetko izaziva, molitva sama postaje jedina stvarna, jedina dimenzija bez vremena u kojoj jedino što teče jesi ti sam; spojen sa svim spojivim čudnovatostima svog bivanja. Molitva je samo postojanje, prizor tebe u zrcalnom odrazu neba i onoga što s njim upravlja. Tvoj odjek u beskraju. Živi taj razgovor a da u njemu ne tražiš ikakvu utjehu ili spasa. Živi ga, plućima svaki put kad udahneš, s mišlju da tim činom primaš svu pozititivnost u  grudi, i svaki put kad iz njih izdahneš svo nakupljeno smeće svjetovne crnine. „Živi“ je spontano i bez puno namjere, bez ikakvog cilja, očekivane koristi ili lažne umiljatosti... Sve što ona jest; to si i ti sam. Laž je laž, a istina istina – to je toliko ogoljena i jednostavna apsolutnost svega racionalnoga. Ali ne i za svijet, on čuje ali ne sluša, pa mu i samo nebo sve tiše i rjeđe priča. Duh je jedina stvarnost koja može svijetu vratiti izgubljen balans beskonačnosti svih šarenila – a bez omjera i bez granica.

Ti budi onaj što će pričati s zorom kao s Božjim poslanikom vječno radosnih vijesti i ugodnog značaja. Nasmiji se mjesecu kad osjetiš da baš u tebe gleda i nemoj mariti za začuđene poglede prolaznika kad odlučiš pričati sa stablima. Nemaj straha da će te vjetrovi ikada kazniti niti sivi oblaci nasukati. Jer ako si živ u svojoj pravoj postojanosti – nevidljivoj, a posve prisutnoj; onoj što ne robuje materiji i dimenzije su joj sve vrste molitve, ali bez ijedne brojke – tada ćeš znati da nisi stvoren od straha, i da ti je sloboda zagarantiran tok tvog prisustva u ijednoj vremenskoj ili prostornoj granici. Ti budi onaj koji jesi i samo to je tvoja zadaća – biti. Ali biti kao molitva svih spojenih mješavina religioznosti i praznovjerja s neiscrpnom bezgraničnošću slobode svog duha i puštenim umom kao zastavom neba. Ti budi onaj balans između svih riječi besmisla i svih tajni najcjenjenijih magija. Nazdravi psovkom u prazninu beznadnih duša i nikad im ne okreći leđa. Budi jednak i uvijek iznova svjež... Sijač. Onaj koji nadom zrači. Veseljak među musavim neverama, i bubanj među violinama. Budi što god, kad god, kako god...i molitva u dodiru tvog sna i buđenja postaje i ostaje jedina stvarna. Tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoja iskra Boga bez mogućnosti gašenja. Ti je živi, ti je ne recitiraj.

Mjesec se sprema... dolazi na prjestolje. Zimi su noći duge. On kraljuje. Smrznuto sive nijanse odaju mu zabrinute odjeke sa zapadne strane poluistočnog obzora doline suza... Neki će uskoro konačno odahnuti od plača. Suncu će se vratiti osjet u obrazima nekog drugog jutra... Vječnost mu je zagarantitrana, ima vremena kojeg zapravo uopće nema... Sve obrnutosti su lažne koliko i istine.

Molitva. Budi se.

Antonia Padovan