U raljama jave

Čija je stvarnost stvarna? Ili da oblikujem to u pravu suštinu moje začuđenosti nad tim pojmom 'stvarnosti'... Čija li je ispravna? Jer, poprilično sam sigurna da se u glavama svih ovih-onih ljudi s kojima manje-više imam bilo kakvu interakciju svakog dana ne odvija ni približno ista slika o bilo ćemu kao u mojoj vlastitoj glavi; mojoj vlastitoj javi. I dobro, znamo (jer nam je rečeno, a i na očigled jasno) da je svaki od nas, ali baš svaki, unikat. Doista, uvaženo se treba tad čovjek osjećati kad shvati da ne postoji nitko kao on, možda tek slični izgledom, ili razmišljanjem i stavom o nečem određenom... Ali, u principu, nema dvojice istih. Ide li nam to na ponos? Ili nam je samo time stvoritelj htio vječno ukazivati na jednu jedinu, toliko neizbježnu, a toliko nepriznatu bit - da smo sami. Sam. Sama. Sami... Svaki svakcati unikatni pojedinac živi u samo svojoj vlastitoj javi. Od najbanalnijih svakodnevnih situacija, preko ogromnih životnih preokreta malog čovjeka, pa do 'ekskluzivnih vijesti' globalnih razmjera; sve je to java koja je naprosto nenadjebivo relativna. Ona naposljetku, usudim se reći, ni ne postoji kao takva - nije cjelina niti zajedničko viđenje svijeta u okvirima nekakvog određenog prostora i vremena, jer pobogu - pa ja ne vidim zemlju kao planetu iz svemira! A što se osobno mene i moje sumnjičavosti tiče - nisam ni sigurna da li je to ogromna okrugla kugla što leti u nekakvoj pučini zvijezda i praznog zraka bez kraja... Poprilično je teško ljudima objasniti da je večina toga što misle da znaju o ičemu gotovo apsolutna iluzija, ili je barem velika vjerojatnost da to jest. Jer, ljudi se oslanjaju na ono što im je rečeno, ono što su o nećem pročitali ili čuli, pa ono što ih je zanimalo zapamte i uzimaju zdravo za gotovo kao činjenice, a kad ih pitaš 'a zašto je to činjenica?'- njihovi odgovori su priprosto glupasti, većinom temeljeni na 'pa tako kažu', ili 'pa znanstvenici su dokazali'... Što mene dovodi do ludila. Ma koliko nam je teško izbiti taj apstraktni pogled na svijet što nam je usađen na krive načine; taj dojam da među nama postoje sorte onih pametnijih i 'viših' koji nam samo sve kažu, mi upijemo, i to ostaje tako - generacijama, bez preispitivanja... Dok opet iz izvora istih tih sorta ne dođu nove 'povjerljive' informacije za nadopunjavanje posve upitnih informacija, ili u mom svijetu - iluzija. Hoću reći...složeno je objasniti koliko smo zapravo sve jednostavno zakomplicirali i obratno tako. Evo, nama je teško imati vjeru u boga kao takvoga, i nadobudno ga odmah povezujemo s svetištima i religijama (zašto? zato što su nam nametnuli tako), a kad bi i 'uvjerio' pojedinca da to nema veze s tim i da je vjera posve osobna stvar - on je sumnjičav i nepouzdan jer dakako, on ne vidi boga i ti si samo mali čovječuljak koji ga u nešto uvjerava, a nemaš dokaza i činjenica, pa mu sve što kažeš zvuči kao moguća zabluda i ti kao potencijalni fanatik ili luđak. Smiješno. Smiješno, zaista. Jer eto, boga treba osjećati da bi se u njega moglo vjerovati, pa iako ostaje nevidljiv, za one koji bezuvjetno vjeruju - njihovo samo postojanje postaju njihovi sopstveni dokazi, ali im nije važno ih dokazati, jer su svjesni da ih je dovoljno tek živjeti. No ipak, naučiš s vremenom da temu boga držiš za sebe, s obzirom da je na istomišljenike po tom pitanju teško naići... Ali, zašto onda ipak ispadam luđak kad pričamo o bilo kojoj drugoj 'realnijoj' temi, pa na njihovo 'činjenica je da...' postavljam pitanje', a zašto je to činjenica?', i uvijek dobivam odgovor sa znanstvenicima, ili 'kažu', što mene luđaka naravno navodi dalje u upitnike; meni posve logične i zdrave upitnike tipa 'a tko su Oni što to kažu?', ili 'a jesi li ti to na svoje oči vidio-la?', pa još apsurdnije 'poznaješ li kojeg od tih znanstvenika?'... Oni se smiju, ili čudom zablese u mene. Smiješno. Da, i meni je... I meni je strašno smješno da se smiju meni koja ne vjerujem ničem što na svoje oči nisam vidjela, ili svojim mozgom postepeno zaključila, a oni su puni i prepuni napuhanog znanja (od čega je većina iluzionog sranja), ali im je isto toliko teško, ili smješno vjerovati u boga, jer ga ne vide??? O Bože, ma zamisli, pa ni ja ne vidim gdje se nalazim gledajući s neba i da li je išta okruglo kad ne znam ima li uopće ikakvog svemira, a bome ne poznajem osobno ni nijednog znanstvenika ili astronauta! Smješno? Ili tragično? Kako iz ćije perspektive, kako iz ćije jave... Jer, crkve i popovi su postali smješni, ili nakaradni, možda simbolično primitivni i 'prozirni', a pojedinci suviše olako navikli kategorizirati i upijati 'znanje', umjesto osjećati svojim bićem; razmišljati svojom glavom. Čija je stvarnost stvarna? Svačija. I nićija. Iluzija. I zabluda. Glavom promučkaj... Samo ono što ovog 'sada' vidiš i osjećaš je tvoja java, i to je jedino za što smiješ tvrditi da 'znaš!' - sve ostalo, sve manje-više, sve ispravno i krivo, sve čujno i nečujno; sve je zasigurno samo jedno - relativno. E pa da... Relativno sam sigurna da sam bar nekog ovim kratkim uvodom u ovu temu bez kraja navela da se zapita, ako ne u čijim je raljama, onda barem čija je zapravo njegova java.

Antonia Padovan