Zato trubimo o tome da je samo pun stomak bezglutenskog hleba i brendiran gunj na leđima važan, zato nam se deca beče na epsku književnost u čitankama, ili bajke u kojima siromah deli poslednju koru sa stola sa namernikom.
Ko zna, možda ćemo zaista jednom doživeti prosvetljenje i razumeti, a ako i ne shvatimo, ubrzo ćemo dobiti novu šansu u nekoj drugoj inkarnaciji, ukoliko to nije bogohuljenje.
„Sve u svemu, svede se na to da u ovakvoj situaciji oni najgori napreduju a oni koji se istinski zalažu za bilo kakvu inovaciju, budu obeleženi a zatim sklonjeni, jer remete ustaljenu koncepciju po kojoj treba biti učitelj da se ne bi radilo ništa, naročito u selu“.
Došli smo do tačke kad možemo da zaključimo da više nema ni ljudi, ni vere, ni nade. Samo surova obezbožena strvarnost da je sve prepušteno onima koje vode najgori porivi ove vrste.