Da, ta zgrada, ona je tu od kada pamtim. Kako je nema, kako mogu da mi kažu da nikada nije postojala? Ona, i one dve koje su stajale sa strane, levo i desno. Ne može da je nema i još da mi govore uz pokrete ruku da ja...
Svakog dana ne baš, ali jednom sedmično proklizim pored nje, ne moram ni da se okrenem da pogledam je, njen miris osetim i znam da je tu. I pretvaraju me u ludog, smeju se iza leđa. I ponižen, ismejan pobegnem najdalje.