Znala sam da nešto nije u redu. Nije me bolelo ništa, ali sam imala onaj nepogrešiv osećaj da se nešto dešava. Neki nemir se naselio u mene, bezimen, uporan i težak. Počnem da radim nešto, pa izgubim volju, počnem nešto drugo i opet, batalim. Nekoliko proteklih dana imala sam stalnu potrebu da hodam, da idem negde, da srećem ljude i zagledam nepoznata lica, tražeći odraz svog nemira u njihovim očima. Onda sam tri dana uzastopce pravila kolače. Prvo bajadere, duplu meru, ondačokoladne mafine za pola ulice, a danas princes krofne.