Postojao je jedan trenutak u razvitku ljudske rase kada se čovek zasigurno odvojio od svega postojećeg. Usnio je svoj prvi san koji mu je ostao u sećanju.
Kad bismo ih se oslobodili bili bismo, navodno, zadovoljni svojim životom. Kažem „navodno“, ne zato što mislim da spisak nije tačan ili potpun, već zato što mislim da je nemoguće iskoreniti te radnje sasvim.
Kada treba prigrliti smrdljivog psa kao metaforu svega lošeg što nas može snaći? Hoću li se ikada opametiti i početi da mislim tuđom glavom kada moja ne funkcioniše?