Iz trećeg ugla

Poslednjih deset godina najviše ima onih bajki o ljudima koji su iz gradova emigrirali na selo, a ne obrnuto. Povratnici ili početnici. Zov zemlje I zov prirode protiv gradskih gužvi I nesigurnog bivstvovanja. E, te priče su slučajevi. Pojedinačne storije ljudi koji su ugušeni I ispljunuti iz smoga prekoračili prag tolerancije prema gradskoj neljudskosti I preselili se na neko imanje predaka ili prodali šta su imali u gradu I kupili imanje nekoga kome se smučilo seosko nemanje.

Metaforički rečeno, sloboda u Srbiji prolazi baš kao i njene planinske reke. Ogradili su je, isušili, preusmerili. U takvoj ukroćenoj slobodi, sve je manje života.
Gradjani Srbije iskaču iz tih sasušenih korita, pokušavajući da se spasu. Evakuišu se, kupuju kartu u jednom pravcu, skaču sa mostova, zgrada, ne prave pitanje. Od "ukorićene" slobode, čak i smrt deluje primamljivije.

Rekao bi čovek - prosta stvar. Banalna. Jedan običan suglasnik. praćen samoglasnikom. Pa - ponovljeno. Poredjano, čini kratku reč najdužeg značenja - tata.

TA-TA. Sriču dečije usne, mnogim maleckim ljudima bivaju čak lakše za izgovor od ne manje važnog ma-ma.

U - tata!

,,Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu!“, što bi rekao veliki Crnjanski.

Sunce moje lepo! Opet, oda jesenjem suncu! Steglo mi se srce, učvoruje se, a to mi nekako nije svojstveno. Meditiram u prepunom autobusu, trudeći se da gledam kroz siva lica saputnika. I ti si siva Jadranka, postaješ siva, neizbrisiva masa nečega. Dobro je da bar nisam braon masa nečega, znala bih da to nazovem nekim drugačijim imenom. Dani mi prolaze kao petnaestominutni kontrolni u osnovnoj školi. Prvo strah zbog najave, onda opuštenost zbog navike. I tako život pucketa pod mojim nogama. Zašto sam dozvolila da tuđe sudbine utiču na moje dobro raspoloženje?

Ne želim te. Ne marim za tebe i tvoju ličnost. Ne interesuješ me i nikada nisi. Ne želim tvoje poglede na sebi, niti komentare i odmahivanja. Ne želim podsmeh i uzdah. Ne želim grč u želucu kada me pogodiš. Ne želim da me ne želiš. Ne želim tvoje tople ruke oko sebe. Ne treba mi poljubac u obraz. Niti dubok pogled. Ne želim emotivne boli i gledanja u dušu. Ne želim otvaranja, ne želim plakanja. Ne želim razaranja. Ne mogu da podnesem strah kada te se bojim. Nemam snage za borbe, prepiranja, mržnje. Nemam snage za mirenja nakon toga.

Razmišljam o jednoj, jedinoj reči koja bi obeležila stvarnost u kojoj živimo. Prvo što mi pada na pamet je njeno veličanstvo BEDA.

Materijalna: Ljudi se dave u najstrašnijem siromaštvu, istovremeno gledajući užasnu dekadenciju svojih besčasnih sugradjana, koji postaju vlasnici njihovih života. Isterani iz kuća, bez struje, hrane, moderni "berači pamuka" ovog podneblja, poniženi i prokaženi tumaraju, bez cilja.

Šta se dešava sa svim neizrečenim rečima koje ostaju tako u etru da plutaju ni tamo ni ovamo? Jesu li zauvek zapečaćene u umu neizrecitelja, ili pak mogu trenscedentno da se kažu drugom biću? Verujem da je to moguće, ako je energija dovoljno jaka. Kako inače objašnjavamo osećanje nekoga kada nije tu, pored, a osećaj je kao da jeste?

Blješti sjaj lažnog osmeha, razvlači se iluzija lepog i savršenog. Stalno se nameće vrednost spoljašnjeg u svetu gladnih i porobljenih duša. Pobeđuje forma, bar na prvi pogled.Nije ni čudo jer živimo u svetu medijskog uticaja, nametanja rešenja životnih situacija, sve u stilu, nama je, bre, super, kakvih robova ima tamo negde...

Forma i suština. Koga je više briga za suštinu, ako nema šta da jede, ako nema osnovne uslove za život, za račune, na primer?

Sedim sa prstima na tastaturi i razmišljam o čemu danas da pišem. Utorak je i trivijalno se uvlači u svaku misao o dnevnim potrebama, a kiša najavljuje jesen i miriše na smrt.

Pages