Prošla je još jednom svojom ulicom, pred kraj te godine 2002. godine, znajući da će na uglu skrenuti ka njegovoj vijugavoj ulici. Pokušavala je da raskloni kosu sa lica, koja je rasuta po leđima, nemirno upletena od te košave, pa najzad odustade, nataknuvši kapu preko obrva. Modre prste, grčila je u džepovima, otvrdle kože, a usne suve i ispucale su se stegle od hladnoće. Neprimetno je prešla u njegovu ulicu, i zaustavila se pred njegovom zgradom, gledajući u njegov osvetljeni prozor lampicama sa jelke. Znala je da nije sam. Znala je i ko je sa njim.